Nasrallah je rekao da “žrtve” postavljaju “temelj nove ere za ljude u regiji”, što je u skladu s iranskom verzijom da će “odgovor otpora na bombardiranje Gaze promijeniti kartu okupiranih teritorija”
Putem videokonferencije, u dobro osvijetljenoj dvorani džamije Imama Huseina i uz očekivanu publiku vani, u Nabatiji, u južnom Libanu, teritoriji Hezbolaha ili Božje stranke, Hasan Nasrallah je jučer održao svoj dugoočekivani govor. Rat, ali bez rata, moglo bi se reći ukratko o onome što je govorio. Ili, drugim riječima rečeno i vrlo očekivano, rat između Hezbolaha i Izraela traje već od osmog oktobra.
Libanskom stanovništvu, koje nije za avanture, to mora biti dovoljno, osim ako ne dođe do veće provokacije. Nema veze s 33-dnevnim ratom iz jula 2006. godine, u kojem je avijacija izraelskog generala Dana Halutza slomila Liban, a ipak je Hezbolah izašao kao pobjednik: moćni tenkovi Merkava zaglavili su pri ulasku na jug zemlje, izraelski vojnici rezervisti su bili zarobljeni u gradovima južnog Libana na milost i nemilost gerilaca koji su se pojavili iz tunela i njihova evakuacija postala je ponižavajuća misija.
Al Sadr i Nasrallah su dvije velike vrijednosti Irana u “osovini otpora” protiv Izraela i SAD-a. Prvi je više ratnički nastrojen ali Masrallah je mnogo važniji zbog svoje blizine cionističkom neprijatelju i njegove vatrene moći i oko 50.000 ratnika. Njegovi ljudi borili su se u Siriji protiv pobunjenika i oportunističkih nusproizvoda džihadizma kojeg predstavljaju Al Nusra (sirijska verzija Al Qaide) i takozvana Islamska država.
Moramo se prisjetiti kako je Izrael, bojeći se daljnjeg jačanja Hezbolaha, 2015. dočekao ranjenike iz Al Nusre u svojim bolnicama širom Golana. Isto tako, Izrael je bombardirao ciljeve u Siriji koji odgovaraju interesima Hezbolaha, kroz koje ide tranzit iranskog oružja. Ako je 2006. šiitska milicija mogla ispaliti rakete Grad – tada još poznatije kao Kaćuša – kao i sirijske pojektile Fajr, opasnost za Izrael sada bi mogla biti mnogo ozbiljnija.
Zato su riječi vođe Hezbolaha bile toliko očekivane nakon toliko dana bombardiranja u Gazi.
Nasralah je sin izbjeglica iz libanskog građanskog rata (1975.-1990.) koji su na kraju emigrirali na jug zemlje. Mladi Hasan nije se svrstao uz tada dominantnu ljevicu, već su ga više privlačili imamski turbani. Prvo je bio povezan sa šiitskim pokretom Amal (nada) a izraelska invazija Libana 1982. definitivno će obilježiti njegovživot. Godine 1997. izgubio je sina u borbi, a kada se Izrael povukao iz zemlje 2000. godine, Hezbolah i Nasrallah su proglasili pobjedu.
Vođa je juče imao dvije mogućnosti: započeti rat ili se pritajiti. U prvom slučaju može se pretpostaviti da bi to bilo u dogovoru s Iranom. Ali Nasrallah je pazio da kaže kako njegov veliki saveznik nije imao ništa sa napadom Hamasa sedmog oktobtra (što je tačno). Iran, rekao je, “nije skrbnik” nad vodstvom “Osovine otpora”. Zatim je ostavio da se pretpostavlja da je Hezbolah već u ratu s Izraelom (čak iako je taj sukob niskog intenziteta). Hoće li se to činiti dovoljno za njegove sljedbenike? Nasrallah je rekao da “žrtve” postavljaju “temelj nove ere za ljude u regiji”, što je u skladu s iranskom verzijom da će “odgovor otpora na bombardiranje Gaze promijeniti kartu okupiranih teritorija”.
I neka to svako shvati kako hoće. (La vanguardia)
izvor: saff
