Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Rezultati netom održanih izbora u Turskoj u potpunosti su razočarali i u očaj bacili sekularističku opoziciju i njihove pristalice, ali i zapadno-kršćansku (američko-evropsku) javnost, jer su bili ubjeđeni u pobjedu njihovog sekularističkog bloka i njihovog predsjedničkog kandidata, te slanje Erdogana i njegove partije u povijest.Koliko su bili sigurni u svoju pobjedu, svjedoči i to da je opozicija sanjala, a to su često puta i najavljivali, da će, nakon izbora, predsjednički sistem ponovo promijeniti u parlamentarni, a pošto su izgubili većinu i u parlamentu, taj san je zakopan prije nego što se rodio.Prije izbora je u sekularističkom opozicionom bloku vladala tolika euforija da su više od Erdogana priželjkivali da se predsjednički izbori razriješe u prvom krugu, jer su bili ubjeđeni u pobjedu. Međutim, kao grom iz vedra neba pogodila ih je vijest da je njihov kandidat na drugom mjestu, sa razlikom od 2.500.000 glasova u odnosu na Erdogana, što nikako nisu očekivali, pa im se predviđanje izjalovilo, a njihov plan šokantno propao.Stoga ne čudi da mnogi mladi turski opozicionari očajavaju i skoro su izgubili nadu da uopće mogu poraziti Erdogana na bilo kojem životnom polju. Jer, Erdogan je, pored korone, bio izložen razornom zemljotresu, ekonomskoj krizi zbog ukrajinskog rata, a osim toga, protiv njega su se okupili svi čelnici velikih sekularističkih stranaka i najvećih gradova u Turskoj, ali je Erdogan ipak pobijedio sve ove faktore. Pa, šta je još preostalo opoziciji, pomognutoj vojskama domaćih i stranih medija i raznoraznih eksperata, da bi porazili Erdogana, pitaju se mladi sekularistički opozicionari.Praveći strategiju i plan kako srušiti Erdogana, glavna kemalistička opoziciona stranka, CHP, napravila je čak mnoge ustupke po pitanju religije i hidžaba. Uprkos tome, nije bila u stanju da privuče tzv. konzervativnu stranu turskog društva – to je zapravo vjerujući dio turskog društva koji je u većini. I niti su sačuvali rigidni sekularizam, niti su pridobili ”konzervativce.”Osim toga, treba naglasiti da su se sekularističkom bloku stranaka pridružile i neke konzervativne stranke (kao što je stranka Ahmeta Davutoglua), ali ni one nisu ništa donijele opozicionom bloku. Zbog toga je sekularna turska omladina jako ljuta, jer, kako kažu, Davutoglu i društvo su iskoristili opoziciju, a nisu joj donijeli ništa vrijedno spomena.Zatim, protekli izbori, kao i svi prethodni otkad turskom političkom scenom dominira Recep Tayipp Erdogan i njegova AKP stranka, pokazali su koliko je Zapadu, Sjedinjenim Američkim Državama i Evropi, silno stalo da konačno i zauvijek sruše Erdogana i njegovu partiju.Izbori su također pokazali da se Amerika i Evropa ne misle predati pred Erdoganovim osvajanjem vlasti na svakim izborima u Turskoj, i nikada neće prihvatiti njegovo ”izvlačenje” iz svake krize koju mu oni proizvedu, niti njegovu mudrost, pribranost i pronicljivost, koja mu omogućava da bude uvijek korak ispred svojih protivnika, unutrašnjih i vanjskih, i da, poput šahovskog velemajstora, uvijek ima smišljen jedan potez unaprijed.Njegova igra na političkoj šahovoskoj ploči je prava enigma za protivnike, jer, čak i onda kada ga stjeraju u ćošak, i kada ga natjeraju da mora žrtvovati neke lahke i teške ”figure”, on ih iznenadi svojim majstorskim i atraktivnim potezom kojim ih dovede u mat poziciju.
No, bez obzira na sve, američko-evropski ”vitezovi templari” neće stajati skrštenih ruku, sve dok Turska raste, napreduje i razvija se, a Erdogan dominira političkom scenom.Jer, skoro sto godina Turska se valja u blatu sekularizma. Skoro sto godina Turska je bila odvojena od svojih korijena, historije i islamskog identiteta, a sada je predsjednik Erdogan vraća korijenima i vraća joj njen izvorni islamski identitet.Iz tog razloga, Amerika i Evropa su spremne da otvore svoje hazne i neće škrtariti i žaliti zlato i blago kako bi spriječili Erdogana u njegovom naumu.Amerika i Evropa znaju da je linija razgraničenja između sekularne turske države i povratka Osmanskog carstva, opstanak Erdogana, tog istinskog graditelja nove turske renesanse koja je je u znaku islama.Oni također znaju da je vremena malo i da nema mjesta eksperimentisanju sa političkim metodama i diplomatskim trikovima, pa ili će se Turska sada pokoriti i predati, ili će nastaviti da se razvija u moćnu i naprednu muslimansku državu i vojnu silu.I ono što pišu zapadni mediji i način na koji tretiraju pitanje izbora i kompletnog stanja u Turskoj, ukazuje na veličinu zavjere Zapada protiv nove turske renesanse i njezinih simbola oličenih u predsjedniku Erdoganu i njegovoj stranci. Jer, predsjednik Erdogan se hrabro i mudro opire rigidnom sekularizmu u svojoj zemlji, i hrabro i dostojanstveno se suočava sa kontradiktornostima licemjernog svijeta, jasnim argumentima, logikom i komparacijama bez imalo ustručavanja i dvosmislenosti.Erdogan je čovjek koji voli Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i voli svoju zemlju i svoj narod, zato ga svaki musliman i muslimanka trebaju poštovati i voljeti.Erdogan je častan, pošten i ponosan musliman, a pobjeda pripada časnim i ponosnim vjernicima, makar to bilo krivo nevjernicima i munaficima.
izvor: saff
