Potpredsjednik FBiH Refik Lendo obratio se danas prisutnima na komemoraciji povodom 30. godišnjice od pokolja nad 116 Bošnjaka, koji su na današnji dan 1993. počinile jedinice Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u Ahmićima kod Viteza.Lendo je kazao da je tog dana bila naredba da se ubije sve što se kreće – i mlado i staro.– Osuđeno je i presuđeno kao zločin protiv čovječnosti i nažalost oni koji su to činili dočekuju se kao ratni heroji.
Hvala prijateljima iz međunarodne zajednice za ono što su radili tokom rata i danas poslije rata. Mi znamo šta je pravda, a i nepravda.Kada vam dođu sa pušakama u vašu zemlju i vežu ruke i noge da vas ubijaju, onda to nije pravda – rekao je Lendo.Dodaje da mi u BiH dobro znamo i osjetili smo i jedno i drugo. Danas sav normalan svijet sjeća se zločina nad nedužnim civilima, prenosi Hayat.ba. Ovih dana Bošnjaci na mnogim mjestima obilježavaju stradanje svoje djece, rodbine i prijatelja.– Bošnjaci šute, ali ne mrze. Šute, ali se ne svete. Mi opet hoćemo s njima da živimo, a oni neće. Oni neće da nam djeca idu u istu školu.Jedni hoće da se otcijepe. Hoće od jednog naroda koji je većina u BiH da naprave manjinu i da se ništa ne pitaju.U Evropi se boje nas muslimana Bošnjaka. Možda se boje da nas nije previše pa pustiše ovim dželatima da nas pobiju i protjeraju, ali za šta.Više nikad Bošnjaci neće i ne smiju biti žrtva. Nikad više naivni i slabi. Što se tiče odluka, itekako ćemo se pitati.Odavde Bošnjaci šalju poruku mira i suživota našim komšijama Hrvatima i Srbima, a prijateljima u Evropi, upozorenje i molbu da nas ne gladaju kao žrtvu već ravnopravne partnere u razvoju demokratske BiH i demokratske Evrope – dodao je Lendo.
Knjiga donosi opsežnu dokumentaciju zločina koji su se događali kobnog 16. aprila 1993. kada se dogodio zloglasni pokolj u Ahmićima. U nastavku donosimo izvatke iz knjige i svjedočanstva preživjelih kako je objavljeno u originalnom tekstu.
“NE PUCAJTE, DIJETE MI JE RANJENO”
Nečuven zločin nad nedužnim bošnjačkim civilnim stanovništvom izvršen je 16. aprila 1993, u selu Ahmići kod Viteza.
Jedan od svjedoka tog neviđenog zločina kazuje:
48 sati pepela / 29 godina od masakra u Ahmićima: Molili su samo da ih žive ne zapale“16. aprila 1993, ujutro, u 6 sati, osjetila sam kao jaku oluju, onda sam ugledala kako meci udaraju preko glave u zid. Zatim sam čula jako udaranje na vrata. Sa mnom u kući su bili muž i troje djece. Čim sam čula lupanja na vrata, krenula sam prema hodniku. Moj sin je govorio da hoće vršiti malu nuždu. Ja sam mu rekla da vrši u sudoper i on je ustao i krenuo preko sobe. Odjednom sam čula vrisak. Nakon toga, moj sin je rekao da je ranjen. Okrenula sam se i vidjela sina kako stoji na nogama dignute desne ruke. U tom momentu nisam vidjela gdje je rana. Zatim sam povikala: ‘Ne pucajte, dijete mi je ranjeno!’ U tom momentu i muž je povikao: ‘Dijete mi je ranjeno, ne pucajte!’
Vidjela sam cijev od puške kroz prozor. Jedan od bojovnika je rekao da izađem napolje. Muž je uzeo sina u naručje i pošao prema vratima. Čula sam pucanj i vidjela kako padaju. Pokušala sam izaći napolje. Prišla sam sinu, uzela ga u naručje i vidjela da je mrtav.Ponijela sam ga u kuću, položila na pod i zatvorila oči. Lice mu je bilo krvavo. Uzela sam mokru krpu i umila ga. Pokušala sam nekoliko puta izaći vani da vidim šta mi je s mužem. Nisu mi dali rafali. Zovnula sam ga, a on mi se odazvao.Tražila sam nešto kako bi pomogla mužu. Kada sam se vratila, bio je mrtav.
Ovakva i slična, možda čak i grozomornija kazivanja mogla su se čuti od svakog od oko 130 preživjelih svjedoka iz sela Ahmići, gdje je ubijeno 116 Bošnjaka. U tom selu je živio i stari i ugledni hadžija Hazim Ahmić.Svojevremeno je svojim susjedima Hrvatima poklonio 2.000 m2 zemljišta za izgradnju katoličkog groblja Topola u Ahmićima, a za izgradnju crkve u Donjoj Dubravici poklonio je 20.000 maraka.
Hazim Ahmić je u Ahmićima izgradio prelijepu džamiju. Zločinci su starog Hazima razapeli na prozore te džamije, a zatim su džamiju zajedno s njim minirali.
Došlo je proljeće i mi smo zaboravili taj događaj. Naš narod je počeo normalno da obavlja poslove. Izgledalo nam je da je život ušao u miran tok, iako oni nisu mirovali. U Vitezu su rušili bošnjačke objekte, a i nas su provocirali. Ali, mi smo bili navikli na to. Zavaralo nas je i to što se u Busovači bilo smirilo. Posljednja tri-četiri dana i kod nas se potpuno smirilo. Hrvati su nam, čak, dozvolili da držimo straže, ali samo oko svojih kuća i bez oružja. Mi smo ipak imali neko oružje koje smo krili. Sve je to bilo zatišje pred buru. Svanuo je 16. april 1993. godine. Bio je sabah – sjeća se Ahmić, te nastavlja:
Ezan je učio na džamiji. Počele su strahovite detonacije. Izvršili su snažan artiljerijski napad. A onda su krenuli prema selu iz tri pravca. Jedini pravac kuda smo računali da se možemo povući, također nam je bio spriječen, jer su tamo već kuće gorjele. Nastala je konfuzija i u našoj kući, nismo znali šta ćemo. Potrajalo je tako 3-4 minuta. Možda smo za to vrijeme mogli pobjeći. Ali, opet, ko zna, bila ih je puna šuma i vjerojatno bi nas i prilikom bijega pobili. Zbog mog brata Murisa, naša kuća je bila na posebnom osmatranju. Dozivam brata, koji je bio u podrumu, i pitam ga šta da radimo.
Bili su u pancirima sa automatskim puškama, s kundakom i noževima, namazani raznim bojama, s plavim trakama oko glave. Nekoliko puta me je upitao imam li oružja, a ja sam odgovarao da nemam. Rekao je ocu i meni da izađemo vani. Izašli smo. Čuvao nas je ovaj sitniji, a onaj krupniji je ostao u kući s mojom majkom i tri sestre. Sve su bile djevojke. Gledam na cestu. Konvoj UNPROFOR-a: tenkovi, džipovi, kamioni idu normalno prema Zenici, kao da se kod nas ništa ne događa, iako fino vide da kuće gore, da ljude ubijaju. Usta su mi se bila osušila i zamolio sam momka, što nas je izveo, da se napijem vode, ali mi nije dao. Pitam ga, sjeća se Ahmić: “‘Šta ovo, momak, znači, šta ovo radite?’ Kaže: ‘Šta su vaši radili u Nezirovićima kod Busovače?’. Rekao sam da, koliko ja znam, tamo nije vršeno ubijanje. Kaže: ‘Jeste, jeste, za to ćete vi platiti!’ Pretpostavljam da je taj momak bio iz Busovače. A onaj krupniji mogao je biti iz Hercegovine ili Hrvatske, neki specijalac.
izvor: hayat
