Rođena sam i odrasla u Hercegovini, u katoličkoj obitelji. Za razliku od mojih roditelja, ja sam živjela katoličku vjeru. Redovno sam išla na mise, čitala sam u crkvi, a i svećenik me često hvalio mojim roditeljima kao uzornu katolkinju. Znala sam ići na duhovne obnove, čak se i moj otac tome protivio, smatrajući to (ironično) novotarijom u katoličkoj vjeri. Ništa nije upućivalo na to, da ću se jednog dana naći na prekretnici života, bila sam sasvim zadovoljna svojom vjerom, nisam se osjećala nepotpunom ili da mi išta nedostaje u katoličanstvu.Moj stav o islamu bio je, blago rečeno, negativan. Na spomen islama u glavi mi se stvarala slika crnila, oružja, ukratko rečeno smatrala sam da je islam = terorizam. Mislila sam da je prava sreća što muslimani s kojima sam dolazila u susret ne znaju ništa o vlastitoj vjeri, jer da znaju sigurno bi nas ubijali na svakom koraku. Poslanik Muhammed s.a.v.s za mene je bio lažni prorok na kojeg nas Isus upozorio, vjerovala sam da je islam širio sabljom. To je dugo vremena bila moja istina o islamu, a onda se dogodio veliki preokret.Na 4. godini studija živjela sam u blizini crkve, i to mi je pričinjavalo veliko zadovoljstvo. Svaki dan u 17.00h sam išla na misu. Molilo se kao i obično: „Sveti Ante, moli za nas, sveti Šimune, moli za nas…“ Allah je htio da mi uši konačno zaparaju te riječi kojima se tražila pomoć od svetaca. Sjećam se da sam pomislila: “Pa i sveci su samo ljudi, grešni i nejaki kao i mi, ne razumijem.” Osjećala sam kao da mi je netko skinuo povez s očiju.Čim sam došla kući iz crkve, počela sam tražiti na internetu dokaze o svecima, i tada sam slučajno naišla na predavanje prof. Pezića gdje je on na šaljiv način objasnio koliko je suludo tražiti pomoć od mrtvih ljudi. Sebi ne mogu pomoći, kako će tek nama. Nakon toga sam se udubila u istraživanje, te sam jedne prilike sebi postavila pitanje: „Što ako je Isus samo Poslanik, što ako nije Bog?“, i odmah sam osjetila veliku tugu i bol u srcu, jer sam se usudila pomisliti takvo nešto. Isus mi je bio sve, borila sam se sa sumnjama da sam ga izdala, da sam mu ja zadala još rana. To je ogromna ljubav bila.Počelo me proganjati to o Isusu i otišla sam na ispovijed, u želji da sebi olakšam i da se uvjerim u Isusovo božanstvo. Rekla sam svećeniku da sam izgubila kompas što se tiče katoličke vjere, da se ne pronalazim više u njoj. Pitao me jesam li ikome govorila o tome i dao mi za pokoru da pročitam jedan psalam iz Biblije. A u psalmu je baš bila riječ o tome da je naš Jahve jedan Bog, Onaj koji je sve stvorio…Uputa je počela dolaziti, islam se polako otkrivao kao jedina istina. Došla sam do točke kad sam shvatila da je nestalo mog oslonca u katoličkoj vjeri, ali nisam bila spremna odustati od Isusa. Jednu večer kad je agonija dostizala svoj vrhunac, zavapila sam: „ Isuse ako si ti Bog daj mi neki znak, Allahu ako si ti Bog daj mi neki znak“. Samo sam željela da nastavim dalje s životom i da nestane grozan osjećaj kao da sam u klopci. Preko jednog brata kojemu sam mjesecima postavljala pitanja o vjeri, primila sam islam. Izgovaranjem šehadeta, pao je teret s mog srca. Dugo me mučilo to da sam izdala Isusa, ali Isus je kao i ostali poslanici pozivao u tewhid. Hvala Allahu na blagodati Upute, pronašla sam svoju sreću u islamu.Kao bivša katolkinja, razumijem predrasude nemuslimana prema islamu, pa radim na tome da islam prikažem u boljem svjetlu.
Izvor: Num
