“Da ne bi toga čovjeka, ja bih bio prevrnuo cijeli svijet”, navodne su riječi francuskog cara Napoleona Bonapartea izrečene nakon neočekivane i šokantne propasti njegove vojne misije u Egiptu 1799. godine.Ovaj događaj za nas ne bi bio tako zanimljiv da odgovornost za naneseni poraz francuskoj vojsci ne nosi čovjek hercegovačkih korijena, Ahmed-paša Džezar, koji je pod zastavom Osmanskog carstva izgradio respektabilnu vojničku karijeru.
Najveći broj vjerodostojnih povijesnih izvora govori da je nesumnjivo mjesto njegovog rođenja Fatnica, mjesto nedaleko Bileće, u Hercegovini. Rođen je, prema tvrdnjama Safvet-bega Bašagića, u muslimanskoj porodici Pervan. Sa svega 18 godina napustio je rodni kraj i otišao u Carigrad, gdje je izvjesno vrijeme radio kao lokalni berberin.
Godine 1757, kad je u prijestolnici objavljen poziv za mobilizaciju, pridružio se sviti tek imenovanog egipatskog namjesnika Ali-paše Hekimoglua, slavnog vojskovođe koji je dva desetljeća ranije pod Banjom Lukom predvodio bosanskohercegovačku vojsku u pobjedi protiv Austrije.
U Kairu je Ahmed-paša pristupio Memlucima, gdje je ostao sve do 1768. godine. Bio je u službi, najprije, u jedinicama istaknutnog prvaka Saleh-bega, da bi ga, nakon što se pročuo glas o njegovim vještinama i sposobnostima, u svoje redove doveo aktuelni vladar Ali-beg. To je bilo vrijeme velikih unutrašnjih nemira u Egiptu, izazvanih borbama janjičarskih vođa za vlast.
U smirivanju pobunjenih strana učestvovao je i Ahmed-paša, isprva samo kao običan vojnik u Ali-begovim odredima, da bi njegov ugled i utjecaj vremenom rastao. U jednoj od akcija kod Damijete uspješno je savladao odmetnute janjičare i nemilosrdno smaknuo njihovog vođu za primjer drugima.Izvori tog vremena ga, zabilježio je Teofil Koetschet, opisuju kao ”krasna, stasita mladića, neobične tjelesne snage, a ipak nježnih oblika, naivna, a opet vatrena, prkosna i divljeg pogleda”. Bio je blizak saradnicima i prijateljima egipatskog namjesnika.
Godine odanosti donijele su dugo mu iščekivanu nagradu. Ahmed-paša je postavljen na vrlo plaćen, ali jednako opasan položaj policijskog nadzornika. Date su mu široke ovlasti, pa je u svim mjestima pokrajine dijelio pravdu za sitne i krupne zločine. Svjestan njegovog iskustva i vojničkih sposobnosti, Ali-beg je u njemu vidio čovjeka koji će se bespogovorno obračunati sa svim protivnicima namjesničke vlasti i uspostaviti red u Egiptu.Tako je i bilo. Svako ko je se usudio podizati bune i pozivati na smjenu vlasti Ahmed-paša ga je izveo pred kadiju ili mu se zameo svaki trag u vješto planiranoj krvavoj zavjeri. Okrutno postupanje u narodu je izazivalo strah, zbog čega je prozvan džezar (tur. gazzar – krvnik, mesar). Njegova reputacija bila je poznata svima, čak i izvan Egipta.
Ahmed-paša Džezar je od 1768. do 1772. godine bio upravitelj u Anadoliji, Antakiji, Damasku (Šamu) i, na kraju, opet u Egiptu. U Damask će na vlast doći ponovo 1772. godine, a tri godine kasnije imenovan je valijom Akke (Akra), iz koje je skoro tri desetljeća suvereno vladao cijelim Damaskom.Njegov položaj je na carigradskom dvoru podrivan od francuskog konzula, osmanskih vojskovođa s neskrivenim ambicijama da Ahmed-pašu Džezara naslijede na vlasti, ali su njihovi pokušaji ostali bez rezultata. Na upravu mu je, navodno, nuđen i Bosanski pašaluk.
U Akki je izgradio veliki broj građevina: obnovio stare i podigao nove gradske zidine, nekoliko hanova, bazar, hamam i vodovod. Akka je za vrijeme njegovog namjesnikovanja bila jedan od najrazvijenijih gradova u Osmanskom carstvu. Među svim objektima podignutih sredstvima iz njegovog vakufa najljepša je džamija, najveća izgrađena u Palestini izvan Jerusalema.
Godine 1799. sve su glasnije bile vijesti o kretanju francuske vojske prema Akki, koja će se za dva dana naći u potpunom okruženju neprijatelja. U svojstvu seraskera, naredio je Ahmed-paša hitnu mobilizaciju i provjeru sigurnosti zidina koje su opasavale grad. U međuvremenu je kao pomoć braniocima grada stigao i Sidney Smith, procijenivši da su zidine grada Akke vrlo dobre utvrđene i da ih francuska vojska neće moći probiti.
Žestoki napadi francuske vojske su počeli krajem marta, okrećući cijevi poljskih topova prema glavnoj kuli i granatiranjem grada puna dva mjeseca. Akka je, uprkos tome, odolijevala napadima. Napoleonova fanatičnost sve je bila veća, na što je Ahmed-paša odgovorio iznenadnim protunapadom i borbom prsa u prsa vojnika dvije vojske pred zidinama grada. Džezarevu vojsku pomagale su tada i malobrojne engleske jedinice. Hiljade žrtava – što mrtvih, što ranjenih – ležale su na polju. Stotine francuskih vojnika je zarobljeno, generali izginuli. Akka je spašena.U aprilu 1802. godine na audijenciju kod Ahmed-paše Džezara stigla je engleska deputacija, za koju je pripremljen velikodušan doček u pašinom saraju. Ispred i izvan grada još uvijek su bile vidljive posljedice Napoleonove opsade. Uprkos tome, grad je i dalje bio lijep. Sastanak i razgovore detaljno je u svome dnevniku zabilježio brodski pukovnik John Squire.
“Vezir ima bogate haljine i vrijedne ukrase u izobilju”, nadmeno i ponosno je govorio Ahmed-paša, “ali on nosi svo svoje bogatstvo na sebi. Ja sam Bošnjak, grub, neotesan vojnik, nenavnikut na dvorove i ljubaznost, ali odgojen u vojničkim logorima i na bojnim poljima. Nemam lijepa odjela, niti fine šalove; no moje čete su brojne i dobro plaćene. Ja sam stručnjak u rukovanju sabljom; jednim udarcem svoga mača presjekao sam na dvoje cijev muškete”.
Gazio je, vjerovatno, osmo desetljeće života. Ahmed-paša Džezar umro je 1804. godine, a njegovo tijelo ukopano je u dvorištu džamije u Akki. Tako je skončala impozantna vojnička karijera čovjeka pred kojim je uzmakao Napoleon Bonaparte, car jedne od najvećih vojnih sila u historiji svijeta.
Izvor: Al jazera
