Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U događajima koji su počeli u Tunisu prije 13 godina desio se nesvakidašnji prizor koji se, kroz domino efekat, razvijao širom arapskog svijeta. Razvoj situacije na terenu doveo je do uvjerenja da se ovakvi događaji ne mogu dogoditi bez vanjske intervencije.Međutim, sve ove zemlje imale su veoma ozbiljne društvene uvjete spremne da pokrenu ovakve događaje i domino efekat. Ova dešavanja su veoma slična dešavanjima u Evropi 1968. godine koja su zahvatila cijelu Evropu.Iluzija je misliti da uvijek postoji vanjska sila koja od početka kontrolira sve te procese, iako ovo ostaje vrlo lahak i jednostavan način razmišljanja, pogotovo zato što su naše zablude, hranjene prisustvom ”velike sile”, ukorijenjene u našim umovima.Naravno, bilo bi naivno reći da nema velikih sila koje žele da kontroliraju i upravljaju razvojem svih događaja u svijetu. Međutim, koliko god jaka bila njihova želja za hegemonijom, društveni događaji često izmiču kontroli.Najbolja vještina ovih velikih sila nije da rasplamsaju događaje od početka i da ih povuku u smjeru koji žele, već ostvarivanje mogućnosti kontroliranja ovih događaje na drugi način.Arapsko proljeće, sa svojim zahtjevima i obećanjima, nije bio proces koji bi ove sile mogle na bilo koji način voditi. Naprotiv, ovaj proces je imao potencijal da ugrozi sistem koji su ove sile uspostavili od samog početka.Postojeći svjetski poredak uspostavljen je kako bi se osiguralo da se arapski muslimani ne ujedine među sobom i da se Arapi i Turci ni na koji način i nikada ne ujedine. Uvjeti koji su islamskom svijetu nametnuli postojeći poredak nastali su nakon Prvog svjetskog rata i još uvijek traju.Svi problemi kojima danas svjedoči Bliski istok proizlaze iz otpora međunarodnog političkog sistema prirodnom društvenom razvoju koji nameće ovo ujedinjenje. Ljudi osjećaju uzajamnu privlačnost i žele da se ujedine, ali snage koje se protive ovom ujedinjenju rade na tome da to spriječe.Da arapsko proljeće nije zaustavljeno snažnim intervencijama i da se nastavilo kako je počelo, odnosi između arapskog svijeta, Bliskog istoka i Turske danas bi bili mnogo drugačiji.Pitanje zaustavljanja Arapskog proljeća nije samo strah od demokratije u nekim arapskim monarhijama. Jer, strah od demokratije u islamskom svijetu ne postoji samo u arapskim monarhijama ili nekoj oligarhiji, već strah od te demokratije postoji u Sjedinjenim Američkim Državama, Izraelu i evropskim zemljama. Zato što za njih demokratski islamski svijet znači kraj poretka koji smatraju prikladnim na Bliskom istoku, izvan njihove kontrole.Stvarna demokratija, koja bi osigurala integraciju naroda i država na Bliskom istoku, ugrožava postojanje Izraela. Jer okupatorski Izrael, sa svojim ekspanzionizmom i kršenjem ljudskih prava, svoje postojanje duguje upravo arapskim režimima koji su odvojeni od svog naroda.Treba znati da islamisti nisu započeli Arapsko proljeće. Štaviše, arapsko proljeće uopće nije počelo islamskim zahtjevima i parolama. Međutim, u demokratskim iskustvima u svim zemljama u kojima se dogodilo Arapsko proljeće, islamisti su u toj fazi bili najefikasniji i najuspješniji. Ovo objašnjava zašto su aktivnosti na sprječavanju demokratije u ovim zemljama nastavljene do danas.
Uspon islamista značio je da postoji mogućnost zbližavanja i ujedinjenja među svim arapskim i muslimanskim narodima. To je ono što je uplašilo režim koji je produkt Sykes-Picot i Camp Davidskog sporazuma. Možda je to bio glavni razlog zaustavljanja marša Arapskog proljeća državnim udarima i kontrarevolucionarnim intervencijama i činjenjem najtežih masakra i raznih zločina protiv čovječnosti.Čudno je slušati kako neki ljudi govore da islamisti nisu uspjeli u ovom procesu, da nisu bili u stanju da iznesu projekat i da izvrše vlastitu reformu i obnovu. U kojoj od ovih zemalja islamisti mogu ponuditi rješenje? Pogotovo kada više nema mjesta za bilo kakvu političku ulogu. Revolucije u ovim zemljama zaustavljene su izvanrednim intervencijama i državnim udarima. Ne samo da je obustavljeno djelovanje političkih partija, već su obustavljene i sve vrste građanskih aktivnosti.Pa kakva se to čuda očekuju od islamista u takvoj tiranskoj atmosferi, gdje svako ko je povezan s islamskom organizacijom odmah biva bačen u zatvor? Koji je kriterij po kojem se može mjeriti uspjeh ili neuspjeh islamista, pogotovo što su mnogi od njih zatvoreni i ubijeni dok ostali žive u izbjeglištvu?Ljudi koji su potpuno ravnodušni prema kršenju ljudskih prava islamista u ovim zemljama i koji s ponosom ističu da su islamisti propali ne mogu sakriti da imaju psihološke komplekse. Ti isti ljudi nikada ne bi htjeli čuti uspješnu islamističku priču. Oni samo žele slušati o neuspjehu islamista, i nisu prestajali pričati priču o neuspjehu čak ni u najuspješnijim trenucima islamista (čak i ako su imali koristi od ovog uspjeha).Islamisti su tokom Arapskog proljeća pokazali da podržavaju demokratiju, ljudska prava, slobode i bratstvo naroda. Djelovali su u okviru legitimiteta i uspjeli na ovom polju. Dokazali su da što su duže ostali na političkoj pozornici, to su bili uspješniji, bilo da su najbolji u upravljanju ili u predstavljanju novih težnji i vizija ljudima.Ljudi koji kažu da su islamisti gubitnici, izgleda da takvi, one koji su svoju zemlju pretvorili u otvoreni zatvor i močvaru korupcije, smatraju uspješnim samo zato što su de facto na vlasti, a islamisti nikada nisu težili takvom uspjehu.
Izvot: saff.ba
