Početničeni medijski difamatori i obmanjivači, koji vole citirati dijaloški raspoloženog vladiku Grigorija (odnedavno političara koji očito zauzima nekadašnje mjesto Vuka Draškovića u srpskoj politici), podvaljuju tezu da će srpsko-bošnjački dogovor riješiti političke muke u Bosni i Hercegovini. Jer, kako kažu, Bošnjaka i Srba je devedeset posto i treba da vladaju Bosnom. Vrlo je zanimljivo čitati kakve to muslimane Srbi očekuju (pa čak u ograničenom izdanju i proizvode) na drugoj strani kada zagovaraju dogovor s Bošnjacima – preobraćenike, ulizice, pa čak i izdajnike vlastitog naroda.
Ozbiljno se zakuhalo u Našoj stranci nakon što je dužnosnica te stranke Irma Baralija komentirala posjetu sarajevske gradonačelnice Benjamine Karić mladom banjalučkom gradonačelniku Drašku Stanivukoviću. Milion je stvari u kojima se ne bismo mogli složiti s Baralijom, ali ovaj put moramo opravdati njeno opažanje. Susret dvoje gradonačelnika, koji je trebao valjda nagovijestiti ozbiljnu dijalošku perspektivu bosanskohercegovačke politike, ličio je na tinejdžersko vjenčanje, a u nekim dijelovima i na matursko veče.
No ovaj infantilni politički kič suštinski je nebitan naspram pitanja koje smo dužni postaviti. Može li uopće biti iskrenog dijaloga s onima koji ne samo da negiraju Genocid nad Bošnjacima već negiraju samo postojanje bošnjačkog naroda? Ovo očito nije bitno Benjamini Karić, ali nama jeste jer naš odgovor mora biti negativan. Ne postoji mogućnost dijaloga s negatorima genocida, za koji je srpski politički i vojni vrh pravosnažno presuđen u Haagu.
Kako uopće voditi dijalog s nekim ko tvrdi da ne postojiš? Dakle, i dalje se bave muljavinama i petljavinama u nekim novim pokušajima nacionaliziranja tvrdeći da je ime Bošnjak izmišljeno, da je riječ o narodu koji je izdao ili se odrekao “pradedovske vere”, nadalje, uz genocid, koji su nesumnjivo izvršili nad Bošnjacima, negiraju i postojanje temelja svakog naroda – njegov jezik. Bosanski jezik. Tvrde da Bošnjaci ne postoje, a predsjednik svih Srba fuflja o dijalogu. Nema dijaloga dok se vodi jednostrani, zatucani i šovinistički monolog, zaključujemo. Draško, koji voli četnikovati, dokazujući time da je veći Srbin od Dodika, stoga je suštinski nebitan. Puno je zanimljiviji Vučićev manipulatorski manevar koji je nedavno izveo na Pešteri. U trenutku dok uz bok Milorada Dodika izvodi vojnu vježbu “Munjeviti udar” on propagandno simulira dijalog s Bošnjacima.
U selu Buče kod Novog Pazara poručuje da “ljudima danas treba suditi po djelima i rezultatima, a ne po besmislenim pričama koje nas vraćaju u prošlost”, te uručuje privatnu donaciju kako bi se završila gradnja džamije. Zatim u selu Deževu donira novac za gradnju crkve, kao poruku podrške zajedničkom životu i miru. Dan prije Dodik izjavljuje da “srpski narod ne smije više biti naivan i vjerovati Bošnjacima, Hrvatima i drugima na globalnoj sceni”. Dan poslije Dodik od Vučića prima najveće državno priznanje – Orden Republike Srbije na velikoj ogrlici i poručuje: “Učio sam od Vučića, nastavit ću to da radim.” Šta reći? Na “besmislene priče koje nas vraćaju u prošlost” najbolje odgovaraju jecaji bošnjačkih majki u Potočarima nad tabutima njihove djece. A taj jecaj je rezultat djela srpske genocidne politike, koju i dan danas, doduše retorički zamaskirano, provodi Aleksandar Vučić.
Srbi misle da se mogu zahebavati s Bošnjacima. No varaju se. To što se zahebavaju s bosanskim Hrvatima, a oni to prihvataju, to je prije svega na njihovu štetu. Mogli bismo reći da je u zamajavanju Bošnjaka ovaj dvojac puno uspješniji od hrvatskih političara, koji jedino što znaju jeste pravocrtno gibanje. HDZ u Republici Hrvatskoj nije sklon diplomatskoj dvostrukoj igri koja se kod Vučića svodi na maksimu: ponudim ti malo šećera (lažne slatkorječivosti i malo vakcina-pikica), a onda ti stavim brnjicu pa te vodam kao tovarnog konja.
Nismo primijetili ni to da se Hrvati trude da izvode složene medijske operacije specijalnog rata pa da poput Srba progovaraju kroz usta navodno bošnjačkih dnevnih novina i navodno nezavisnih privatnih bošnjačkih komercijalnih televizija. Jesu li zbog tog manjka podrivačkog truda Hrvati pošteniji ili nesposobniji od Srba? Mi bismo voljeli misliti da su pošteniji, a time i izvjesniji kandidat za koliko-toliko iskreni dijalog.
U isto vrijeme početničeni medijski difamatori i obmanjivači, koji vole citirati dijaloški raspoloženog vladiku Grigorija (odnedavno političara koji očito zauzima nekadašnje mjesto Vuka Draškovića u srpskoj politici), podvaljuju tezu da će srpsko-bošnjački dogovor riješiti političke muke u Bosni i Hercegovini. Jer, kako kažu, Bošnjaka i Srba je devedeset posto i treba da vladaju Bosnom. Vrlo je zanimljivo čitati kakve to muslimane Srbi očekuju (pa čak u ograničenom izdanju i proizvode) na drugoj strani kada zagovaraju dogovor s Bošnjacima – preobraćenike, ulizice, pa čak i izdajnike vlastitog naroda.
Vole kao uzor citirati Hasana Repca, Mostarca koji je kao mladobosanac pobjegao u Srbiju nakon sarajevskog atentata, bio pripadnik četničkih odreda, radikal iz kruga Nikole Pašića koji je prezirao Mehmeda Spahu, otvoreno je vrijeđao reisa Fehima Spahu, a ono što je mislio i pisao Srbi su prije nekoliko godina sakupili i izdali u knjizi Srbi islamske vere. Srpski nacionalisti vole citirati još jednog Mostarca, zabludjelog romantičnog pjesnika Osmana Đikića, kojeg ističu kao pisca himne Srba muslimana. Đikić je bio i istaknuti aktivist prosrpskog Gajreta, baš kao i Rebac. Nešto se slično odvijalo u Hrvatskoj, gdje je razina prihvatljivog Bošnjaka donedavno predstavljala narodna uzdanica i Hrvat islamske vjere Zlatko Hasanbegović. No ovaj je otišao toliko desno dokazujući da je vjerni sljednik Ante Starčevića, da je njegov radikalizam ozbiljno politički naštetio i jednom HDZ-u koji ga je pod Tomislavom Karamarkom uzeo za svojevrsnog ideologa.
Međutim, Srbi koji žučljivo zagovaraju dogovor s Bošnjacima zamišljaju ga kao zajednički front prema Hrvatima. Zaboravljaju da je bošnjačka politika davno shvatila da Bosna počiva na tronošcu. Jedna od nogara jesu Hrvati. Ako se bilo koja od nogara izmakne, ovakva Bosna i Hercegovina pada. Bošnjačka je politika državotvorna i nikada se nije vodila u smjeru dogovora dvojice na štetu trećega, kao što to u ovom trenutku rade Čović i Dodik i pritom lome naoštrene zube na tvrdom bošnjačkom orahu.
Otuda i podvala koja se pokušava nametnuti u vezi s dogovorom trojice nacionalnih vođa oko izmjena Izbornog zakona, što je u korijenu sasjekao predsjednik SDA Bakir Izetbegović. Hrvati bi možda i poželjeli dijalog, baš kao što su se srpski drumovi poželjeli Turaka, možda bi odustali od pravocrtnog gibanja prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, ali prije toga bi voljeli da Bošnjaci više nikada ne izgovore one tri haške riječi koje su se u kolokvijalnom jeziku udomaćile kao UZP. Ipak, nisu ni blizu negatori zločina poput srpske politike jer, na koncu, i hrvatsko-bošnjački sukob (hrvatska agresija na BiH) bio je manjeg intenziteta, a na početku i na kraju rata Armija RBiH i HVO/HV bili su saveznici protiv inicijalnog srpskog agresora genocidnih namjera.
Stoga, hrvatska politika trebala bi barem pokušati diplomatsku dijalošku promjenu kursa, ali ne s ciljem da dvoje nadjačaju trećeg, već da onog trećeg sistemski uvjere da dijalog nema alternative. Dakle, možemo se apsolutno složiti da dijalog nema alternative. No kakav? To je pitanje koje si prije svih Srbi nisu udostojili ni postaviti, a kažu mudraci i da je ispravno postavljeno pitanje ujedno i sam odgovor. Vučić je prozret, što više mumlja o dijalogu, manje mu Bošnjaci vjeruju. Pritom su mu geste kozmetičke i temelje se na principu toplo-hladne dvostruke igre, čije stvarne namjere otkrivaju njegovi jastrebovi Vulin i Dodik. Uz njih, Vučić ima svoju petu kolonu među Bošnjacima koji su angažirani samo s jednim ciljem – razvući Bošnjacima pamet do granica ludila.
izvor: Stav.ba
