Stalno sam u kontaktu s ljudima koji nose providne maske i koji su svojim sugestijama pomogli da dođem do sadašnjeg modela, kaže Aleksandrović
Novosađanka Aleksandra Aleksandrović već duže od godinu dana uz pomoć šivaće mašine pomaže ljudima oštećenog sluha, šijući providne maske kroz koje se može vidjeti ne samo govor, već i osmjeh. Njene maske nose ljudi širom Srbije, regiona, ali i zapadne Evrope, jer joj narudžbine stižu s raznih strana. Zbog svog humanog hobija dobila je nagradu “Dobročinitelj” za prošlu godinu koje se dodeljuje na prijedlog Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Srbije, javlja Anadolu Agency.
Zaposlena je kao novinarka na Radio-televiziji Vojvodine, ali se u javnosti pročula i po svojoj vještini za šivaćom mašinom.
“U martu prošle godine počela sam da šijem maske. Kada je proglašena epidemija COVID-19 u našoj zemlji, maske su postale deficitarna, a neophodna, roba. Komšinica mi je poklonila tri maske, i tu neizmjernu sreću što sam imala maske, htjela sam da podijelim s drugima, pa sam počela da ih šijem”, objašnjava Aleksandrović.
– Zaljubljenost u modu i modni dizajn –
Zaljubljenost u modu i modni dizajn motivisala ju je da završi šnajderski kurs, kojim se nije bavila tokom studija, ali ju je nevolja izazvana koronavirusom ponovo vratila za šivaću mašinu. Tražeći mustre i dezene na internetu je pronašla i providne maske za ljude oštećenog sluha. Tada je vidjela samo slike, ali bez uputstva za njihovu izradu, pa je pokušala da s materijalima s kojima raspolaže i ona počne da izrađuje maske za osobe oštećenog sluha, svjesna da su takvi ljudi dodatno pogođeni jer preko neprovidne maske ne mogu da čitaju s usana, što im dodatno otežava mogućnost komunikacije.
“Prva maska koju sam napravila se mnogo razlikovala u odnosu na one koje danas šijem. Bila je bez falti i sa širim gumicama. To je bio veliki problem, jer čim je plastični dio priljubljen uz usne, onemogućava vas da pričate, a osobama koje nose slušni aparat debela guma, koja ide iza ušuju, smeta. Njihovo iskustvo nošenja i povratne informacije su mi mnogo značile da bih mogla da usavršim providnu masku. Stalno sam u kontaktu s ljudima koji nose providne maske i koji su svojim sugestijama pomogli da dođem do sadašnjeg modela”, objašnjava Aleksandrović.
Pošto je početak izrade maski bio u vrijeme lokdauna, modeli za probu su joj bili roditelji. Poslije se širio broj korisnika. Njena namjera bila je da te maske ne nose samo osobe oštećenog sluha, već i osobe koje se bave uslužnim djelatnostima i javnim službama, kako bi gluheili nagluhe osobe mogle da pročitaju s usana od ljudi u radnjama ili od šalterskih službenika šta im govore. Za nešto više od godinu dana sašila je preko 2.000 maski, od kojih je dobar dio providnih. Sarađivala je s mnogim udruženjima osoba oštećenog sluha, gluhih i nagluhih, logopedskim centrima, Institutom za onkologiju i radiologiju u Beogradu, Dečijom bolnicom, kao i ustanovama koje se bave obrazovanjem i radom s djecom i odraslima oštećenog sluha.
“I danas dosta ljudi naručuju te maske. Kontaktiraju me preko društvenih mreža, čak i preko privatnog broja telefona, po preporuci. A, to je dobar znak da ove maske služe svrsi, odnosno dobro funkcionišu”, navodi Aleksandra.
– Napisala i komponovala pjesmicu za djecu “Dlan o dlan“ –
Iako joj je “raspjevana šivaća mašina” marke Singer nerazdvojni prijatelj već više od godinu dana, po obrazovanju je master dramski pedagog, diplomirani etnomuzikolog, svira klavir, prim tamburu, harmoniku i komponuje. Završila je Akademiju umjetnosti u Novom Sadu, a na postdiplomskim studijama bila je u Norveškoj odakle se vratila da odbrani master rad. Pandemija koronavirusa i zatvaranje granica onemogućili su joj povratak u Norvešku na studije, pa se posvetila humanitarnom radu. U početku pandemije napisala je tekst, komponovala muziku i snimila video “Dlan o dlan” o pranju ruku. Pjesmicu je prvenstveno namijenjena djeci i napisana na srpskom i romskom jeziku. Traje 23 sekunde koliko bi trebalo da traje pranje ruku. I za tu pjesmu dobila je nagradu.
“Bilo mi je u cilju da djeca pjevaju tu pjesmu 23 sekunde dok peru ruke”, objašnjava Aleksandrović.
Zbog svakodnevnog slušanja zvuka šivaće mašine planira da napravi kompoziciju koja će upravo iskombinovati zvuk Singerice, klavira i drugih instrumenata.
“Ja sam bukvalno zamijenila klavir sa Singericom. Od jutra do mraka sam sa njom i samo slušam taj zvuk šivenja. I kad legnete i kad sanjate, taj zvuk vam odzvanja u ušima. Ali, od ove godine sam dio šivaćeg posla prebacila na majku, jer hoću malo više da se posvetim klaviru, novinarstvu i pozorištu. Zapravo, najviše bih voljela da sve ovo s koronom prođe i da se vratimo normalnim životima u kojima ćemo se smijati bez maske”, zaključuje Aleksandra Aleksandrović.
