„Bitno je da Bosna opstane. Budimo Bošnjaci, Srbi i Hrvati, ali budimo svi više Bosanci. Nema osvete, ima pravde. Ne zaboravimo prošlost, ali nemojmo živjeti u njoj.“
Ovo su riječi rahmetli Alije Izetbegovića iz njegovog posljednjeg televizijskog razgovora sa Senadom Hadžifejzovićem, emitovanog 27. septembra 2003. godine, dok se nalazio u bolničkoj postelji. Bio je to razgovor koji je ostao upamćen kao svojevrsni amanet prvog predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine.
Gotovo 23 godine nakon njegovog preseljenja na Ahiret, njegove riječi ponovo otvaraju važno pitanje: koliko su današnji političari zaista svjesni odgovornosti koju nosi amanet ostavljen budućim generacijama?
Alija Izetbegović nije govorio samo o opstanku države. Njegova završna poruka sadržavala je i poziv na pravdu, suživot, međusobno poštovanje i okretanje budućnosti, bez zaboravljanja onoga što se dogodilo.
U vremenu kada se Bosna i Hercegovina suočava s političkim sukobima, dubokim podjelama i stalnim osporavanjima njenog državnog jedinstva, ove riječi imaju posebnu težinu.
Amanet se ne čuva samo riječima
Mnogi političari rado se pozivaju na ime Alije Izetbegovića. Njegova slika pojavljuje se na skupovima, njegove riječi citiraju se u govorima, a njegovo naslijeđe često se ističe kao politički argument.
Međutim, poštovanje prema historijskim ličnostima ne mjeri se samo govorima i simbolima. Ono se pokazuje kroz konkretne odluke, odgovornost prema građanima i spremnost da se interesi države stave ispred ličnih i stranačkih interesa.
Ako je amanet bio da Bosna opstane, onda je obaveza političkih predstavnika da čuvaju njen suverenitet, teritorijalni integritet i institucije. Ako je poruka bila da pravda mora imati prednost nad osvetom, onda se pravda mora poštovati i kada nije politički korisna. A ako je poziv bio da se ne živi zarobljeno u prošlosti, onda se sjećanje na žrtve mora povezati s izgradnjom sigurnije i pravednije budućnosti.
To su principi koji se ne mogu ostvariti samo deklarativnim izjavama.
Šta bi danas značilo ispuniti njegov amanet?
Ispuniti amanet ne znači nekritički prihvatati sve što je bilo ko radio u ime Alije Izetbegovića. To znači preispitivati političke odluke, tražiti odgovornost i insistirati na tome da interesi Bosne i Hercegovine budu iznad interesa pojedinaca.
To znači i zaštititi prava Bošnjaka, čuvati sjećanje na žrtve agresije i genocida, ali istovremeno graditi državu u kojoj će zakoni važiti jednako za sve građane.
Posebno je važno da se njegovo ime ne koristi kao zamjena za rezultate. Nijedna stranka, politička porodica ili pojedinac ne mogu sami za sebe tvrditi da su jedini nasljednici njegovih ideja. O tome koliko su te ideje sačuvane treba suditi na osnovu postupaka, a ne samo izgovorenih riječi.
Pitanje koje ostaje otvoreno
Posljednji intervju Alije Izetbegovića nije samo historijski snimak iz bolničke sobe. To je dokument jednog vremena i podsjetnik na odgovornost prema državi koja je prošla kroz rat, stradanja i tešku borbu za opstanak.
Njegove riječi ne bi trebale biti samo dio godišnjih obilježavanja i političkih govora. Trebale bi biti povod da se svaki politički predstavnik zapita šta je konkretno učinio za mir, pravdu, stabilnost i budućnost Bosne i Hercegovine.
Koliko su, onda, današnji političari svjesni amaneta rahmetli Alije Izetbegovića?
Odgovor ne treba tražiti samo u njihovim izjavama, već u njihovim djelima. Jer historija neće pamtiti samo ko se pozivao na Aliju Izetbegovića, već i ko je svojim postupcima doprinio očuvanju države za koju se borio.
Amanet se ne dokazuje riječima. Amanet se dokazuje odgovornošću, pravdom i djelima.
