Danas se navršavaju 34 godine od otmice 16 Bošnjaka iz Sjeverina, jednog od najtežih zločina nad Bošnjacima Sandžaka tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Dana 22. oktobra 1992. godine, pripadnici paravojne formacije „Osvetnici“, pod komandom Milana Lukića, zaustavili su autobus koji je saobraćao na relaciji Priboj–Rudo–Priboj, u mjestu Mioče, na teritoriji Bosne i Hercegovine. Iz autobusa su izveli 16 bošnjačkih putnika, među kojima je bila i jedna žena, Mevlida Koldžić.
Oteti putnici bili su civili, uglavnom radnici iz Priboja, koji su krenuli svojim svakodnevnim poslom. Umjesto povratka kućama, odvedeni su u pravcu Višegrada, gdje su u hotelu „Vilina Vlas“ mučeni, a potom ubijeni i bačeni u rijeku Drinu.
Ovom zločinu prethodila je i otmica Sabahudina Ćatovića, koji je odveden iz svog doma. Njegova sudbina do danas nije u potpunosti razjašnjena, a porodice žrtava i dalje tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih.
Četvorica osuđena, ali bol porodica ne prestaje
Za otmicu i ubistvo putnika iz Sjeverina pred sudom u Srbiji osuđena su četvorica pripadnika ove paravojne formacije. Milan Lukić, Oliver Krsmanović i Dragutin Dragićević osuđeni su na po 20 godina zatvora, dok je Đorđe Šević osuđen na 15 godina zatvora.
Ipak, sudske presude nisu donijele potpuni mir porodicama. Većina posmrtnih ostataka žrtava nije pronađena, a pitanje njihovog konačnog pronalaska ostaje bolna rana za porodice i cijelu zajednicu.
Porodice godinama ukazuju na potrebu da im se prizna status civilnih žrtava rata i obezbijedi odgovarajuća institucionalna i materijalna podrška.
Sjeverin je rana koja ne zarasta
Zločin u Sjeverinu ostaje jedan od najupečatljivijih simbola stradanja Bošnjaka Sandžaka tokom devedesetih godina. Šesnaest ljudi oteto je iz autobusa, odvedeno na mučenje i ubijeno, samo zato što su bili Bošnjaci.
Trideset četiri godine kasnije, sjećanje na žrtve obavezuje društvo da ne dozvoli zaborav. Njihove porodice zaslužuju istinu, dostojanstvo i pravdu, a potraga za posmrtnim ostacima mora ostati odgovornost nadležnih institucija.
Sjeverin nije samo mjesto zločina. To je opomena da se ljudski životi ne smiju zaboraviti, da se zločini moraju pamtiti i da porodice žrtava ne smiju ostati same u svojoj borbi za istinu i pravdu.
