UŽICE KOJE JE NESTALO: Grad u kojem su nekada živjele hiljade muslimana i u kojem su se čule brojne ezanske riječi
Danas se o muslimanskoj prošlosti Užica malo govori. Ipak, prije manje od dva stoljeća slika ovog grada bila je potpuno drugačija.
Užice je tokom osmanskog perioda bilo jedno od važnijih muslimanskih urbanih središta na prostoru današnje zapadne Srbije. Muslimansko stanovništvo činilo je veliki dio gradske populacije, a grad je imao brojne džamije, mesdžide, mahale, dućane i mezarja.
Podaci iz 19. stoljeća pokazuju razmjere promjene. Za 1844. godinu navodi se 3.697 muslimanskih stanovnika, dok je Srba bilo 707. Arhivski izvori i historiografski radovi opisuju Užice kao izrazito muslimanski grad. (arhivfbih.gov.ba)
Grad brojnih džamija
U osmanskom Užicu postojala je razvijena mreža islamskih bogomolja. Izvori za različite periode navode različite brojke, pa se ne može svaka cifra bez rezerve pripisati istom vremenu.
U prvoj polovini 19. stoljeća spominje se oko 20 džamija, dok raniji osmanski podaci također svjedoče o snažnoj prisutnosti islamskih institucija u gradu.
To nije bio samo grad s džamijama. Postojale su muslimanske mahale, trgovački objekti, vakufska imovina, mezarja i druga obilježja urbanog života.
A onda je uslijedio dramatičan preokret.
1862. godina – početak kraja
Presudni događaji odvijali su se tokom 1862. godine.
Nakon sukoba i krize u Kneževini Srbiji, održana je međunarodna konferencija u Kanlidži kod Istanbula. Kanličkim protokolom regulisano je pitanje muslimanskog stanovništva u više srpskih gradova, među njima i u Užicu.
Muslimanima iz Užica i Sokola bilo je određeno iseljavanje, dok je predviđeno i rušenje njihovih tvrđava. (ataum.gazi.edu.tr)
Za Užice je to značilo početak potpunog nestanka njegove dotadašnje muslimanske zajednice.
Požar koji je promijenio grad
U augustu 1862. Užice je zahvatio veliki požar.
Prema istraživanju historičara Fikreta Karčića, koje se temelji i na svjedočenju Miladina T. Radovića, pekara iz Užica, postoje navodi da je požar u muslimanskom dijelu grada bio podmetnut kako bi se ubrzalo iseljavanje muslimana. (Udruženje ilmijje IZ u BiH)
O samom požaru postoje različita svjedočenja i tumačenja, zbog čega treba razlikovati dokumentovane događaje od kasnijih interpretacija njihovih uzroka.
Ono što je nesporno jeste da je požar dodatno ubrzao raspad muslimanskog urbanog života u Užicu.
Hiljade ljudi napustile su svoje domove
Posljedice su bile ogromne.
Jedno istraživanje o iseljavanju muslimana nakon Kanličke konferencije navodi da je iz Užica iseljeno 533 domaćinstva sa 1.243 osobe, koje su se uglavnom naselile u Bosni i drugim područjima pod osmanskom upravom. (CU Digital Repository)
Neki su otišli prema Bosanskom Šamcu i Orašju, drugi prema Bijeljini, Srebrenici, Gračanici, Tuzli, Vlasenici i drugim mjestima.
Tako je stanovništvo Užica koje je generacijama živjelo u gradu rasuto širom Bosne.
Od muslimanskog grada do grada bez njegove stare zajednice
Proces nije završen samo iseljavanjem ljudi.
Nestajali su i tragovi njihovog života – džamije, mezarja, mahale i druga arhitektonska baština.
Jedno svjedočenje iz tog vremena opisuje napuštenu Šehovu džamiju i nekadašnje muslimansko mjesto okupljanja nakon odlaska stanovništva. (arhivfbih.gov.ba)
Do 1867. godine Osmansko carstvo povuklo je i svoje posljednje vojne snage iz Srbije, čime je proces političkog i teritorijalnog odvajanja Srbije od osmanske vlasti praktično završen. (ataum.gazi.edu.tr)
Tragovi Užica danas
Zbog svega toga, današnje Užice teško je povezati sa slikom grada iz vremena kada su se njegovim mahalama širili ezani i kada je muslimansko stanovništvo predstavljalo najveći dio gradske populacije.
Priča o Užicu zato nije samo priča o promjeni stanovništva.
To je priča o nestanku jednog urbanog svijeta – ljudi, porodica, mahala, vakufa, džamija i mezarja koji su stoljećima bili dio historije grada.
Mnogi potomci tih užičkih porodica danas žive u Bosni i Hercegovini i drugim krajevima Balkana.
Užice je ostalo isto geografsko mjesto, ali je poslije 1862. godine dobilo potpuno drugačiji demografski i kulturni identitet.
Grad je ostao – ali ljudi koji su njegovim ulicama stoljećima učili ezan više nisu bili tu.
