U bošnjačkom džematu u Sirakuzi, u saveznoj državi New York, 12. septembra održano je svečano otvorenje džamije. Bio je to veliki dan za tamošnje Bošnjake, ali među brojnim događajima tog dana posebno se izdvojio jedan susret koji je mnoge dirnuo u srce.
U njegovom središtu bila je osamdesetogodišnja Bošnjakinja Sidreta (Fazlić) Salem, koju u Rochesteru poznaju kao Safu.
U Ameriku je došla prije gotovo 40 godina, još prije agresije na Bosnu i Hercegovinu, na poziv rahmetli sestre Kadrije Fazlić, kako bi joj pomogla oko djece. Kasnije je završila program za pomoć djeci sa posebnim potrebama. Iako sama nije imala djecu, cijeli život bila je okružena mališanima, a danas brine o dvojici sinova svoje sestrične.
Na otvorenju džamije u Sirakuzi susrela se sa Aišom Purak, koja je tamo promovisala svoje knjige. Nakon što je Sidra otišla klanjati podne-namaz, vratila se i nastavila razgovor sa Aišom.
U tom trenutku hafiz Aziz Alili učio je Kur’an.
Obje su zašutjele i slušale njegovo učenje.
A onda je Sidra, sa suzama u očima, rekla Aiši nešto što je godinama nosila u srcu.
Godinama je gledala hafiza Aziza na televiziji i slušala njegovo učenje, a najveća želja bila joj je da ga jednom vidi uživo.
Posebno je govorila o njegovom umiljatom glasu i lijepom osmijehu.
Aiša je odlučila pokušati da joj tu želju ispuni. Prenijela je hafizu poruku da se na programu nalazi jedna osamdesetogodišnja Bošnjakinja koja ga godinama sluša i gleda i kojoj je životna želja da ga upozna.
Program se, međutim, bližio kraju.
Hafiza još nije bilo.
Nakon dove bina se ispraznila, a Sidra je pogledom tražila mjesto na kojem je ranije sjedio. Na licu joj se vidjela tuga.
Tiho je rekla:
„Ma ovo mi je posljednja šansa da ga vidim.“
Aiša ju je pokušala utješiti, ali je bilo očigledno koliko joj je taj trenutak značio.
A onda – iznenađenje.
Dok je Aiša počela pakovati knjige i spremati se za povratak u Rochester, Sidra je iznenada ustala, raširila ruke i počela plakati od sreće.
Hafiz Aziz Alili krenuo je upravo prema njihovom stolu.
Sidra ga je odmah ugledala.
Godinama ga je gledala preko televizijskog ekrana, a sada je čovjek čije je učenje toliko puta slušala stajao pred njom.
Sa suzama u očima zagrlila ga je i počela mu govoriti koliko dugo ga sluša i koliko joj znači što ga konačno vidi.
Izgovorila je riječi koje najbolje opisuju njenu emociju:
„Ah, da mi ga je samo vidjeti ovim dunjalučkim očima.“
Bila je toliko uzbuđena da nije znala odakle da počne. Imala je osjećaj da bi sa njim mogla razgovarati danima, ali vremena je bilo svega nekoliko minuta.
Fotografisali su se zajedno, a njena sestrična mu je rekla i koliko Sidra voli slušati njegovu ilahiju „Šehidi“.
Hafiz Aziz Alili bio je vidno dirnut njenom emocijom, dok su se oko njih okupljali i drugi prisutni.
Ali ono najvažnije već se dogodilo.
Sidri se ispunila životna želja.
Nakon nekoliko minuta hafiz se poselamio sa Sidrom i ostalima.
Aiša mu je zahvalila što je odvojio vrijeme da je upozna, kazavši mu:
„Ovim ste pokazali da ste veliki čovjek (insan), a ne samo svjetski poznat učač Kur’ana i interpretator ilahija.“
Zamolila ga je i da prenese mahsuz selam njegovoj supruzi Lamiji.
Kada je hafiz otišao, Sidra je kroz suze prepričavala ono što joj se upravo dogodilo.
Govorila je da niko nije kao Allah, dž.š., te da Allah zna svačije misli i želje.
Godinama je nosila tu želju u sebi.
I baš tog dana, na otvorenju džamije, Allah joj ju je ispunio.
„Hvala ti, Aiša. Hvala ti, Aiša, što si ovo organizovala“, govorila je kroz emocije.
Aiša joj je odgovorila:
„Hvala Allahu, dž.š., na svemu.“
Sidra će, kako navodi autorica priče, ovaj susret dugo pamtiti. Fotografije sa hafizom bit će joj dragocjena uspomena, a posebno će ih čuvati kako bi ih pokazivala drugima i pričala o danu kada je konačno upoznala čovjeka čije je učenje godinama slušala.
Ova priča nosi i jednu jednostavnu, ali snažnu poruku:
Nekada nekoliko minuta pažnje, jedan selam, osmijeh i ljudska toplina mogu nekome ispuniti životnu želju.
Budimo ljudi. Budimo insani.
