Mladićeva sahrana otvorila pitanje koje region nije uspio zatvoriti: Šta se zapravo slavi?
Sahrana osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića u Beogradu nije bila samo porodični ili vjerski čin. Način na koji je organizovana, broj ljudi koji su došli, prisustvo pojedinih državnih funkcionera, vojne počasti i uloga Srpske pravoslavne crkve ponovo su otvorili jedno od najtežih pitanja Balkana – da li je Srbija spremna suočiti se sa zločinima počinjenim u ime politike i ideologije devedesetih?
Mladić nije čovjek čiji se status može posmatrati kroz političke simpatije ili različita tumačenja historije. Međunarodni sudovi su ga pravosnažno osudili za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Uprkos tome, njegovo ispraćanje u Beogradu pretvorilo se u masovni događaj na kojem je dio prisutnih prema njemu iskazivao divljenje i poštovanje. (Le Monde.fr)
Za Bošnjake, posebno one koji su preživjeli genocid u Srebrenici, opsadu Sarajeva i druge zločine, slike iz Beograda nisu samo još jedna vijest.
One bude sjećanje.
I upravo zbog toga mnogi u BiH smatraju da se zločin nije dogodio u vakuumu i da se ne može govoriti o prošlosti kao o nečemu što je završeno samim potpisivanjem mira.
Ideologije koje nisu poražene suočavanjem sa zločinom mogu preživjeti svoje izvršioce.
Posebno je snažno odjeknula činjenica da je u ceremoniji učestvovao vrh Srpske pravoslavne crkve. Na sahrani je služio patrijarh Porfirije, a prema izvještajima, ceremoniji je prisustvovalo više stotina pravoslavnih sveštenika. (DIE WELT)
Tu se otvara i pitanje odgovornosti vjerskih institucija.
Vjera bi trebala biti prostor u kojem se čovjek poziva na pokajanje, istinu, pravdu i poštovanje žrtve. Kada se pred žrtvama genocida i ratnih zločina osuđeni zločinac predstavlja kao heroj ili simbol „stradanja svog naroda“, granica između vjerskog obreda i javne rehabilitacije postaje veoma opasno tanka.
Zato dio kritičara u regionu upozorava da problem nije samo u jednom čovjeku i jednoj sahrani.
Problem je u poruci koja se šalje budućim generacijama.
Ako se čovjek osuđen za najteže zločine u Evropi nakon Drugog svjetskog rata može ispratiti uz vojne počasti, masovno veličanje i prisustvo visokih državnih i crkvenih predstavnika, kakvu poruku to šalje žrtvama?
A kakvu poruku šalje mladima?
Ipak, važno je reći i da se ne mogu svi građani Srbije niti svi Srbi poistovjetiti sa onima koji su Mladića veličali. Postoje i ljudi u Srbiji koji su javno odbacili njegovo veličanje i upozorili da je ono sramota za društvo i državu.
Upravo ta činjenica pokazuje da borba oko prošlosti u Srbiji nije završena.
S jedne strane stoje oni koji Mladića i dalje predstavljaju kao heroja. S druge su oni koji smatraju da Srbija nikada neće napraviti stvarni korak prema demokratskoj i evropskoj budućnosti dok ne prihvati činjenice o ratovima devedesetih.
I nije slučajno što su evropski zvaničnici nakon sahrane reagovali izuzetno oštro. Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen i predsjednik Evropskog vijeća António Costa ocijenili su prizore sa sahrane šokantnim i upozorili da glorifikacija ratnih zločinaca nije u skladu sa evropskim vrijednostima. (AP News)
Bosna i Hercegovina je otišla i korak dalje.
Ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković najavio je protjerivanje dvojice diplomata Srbije i povlačenje saglasnosti BiH za deklaraciju o dobrosusjedskim odnosima i regionalnoj saradnji, upravo zbog onoga što se dešavalo nakon Mladićeve smrti i tokom njegove sahrane. (Reuters)
Zato se danas u Sarajevu i Zagrebu ne postavlja samo pitanje ko je bio Ratko Mladić.
Postavlja se mnogo važnije pitanje:
Šta se dešava sa društvom koje i nakon pravosnažne presude za genocid jednog ratnog komandanta može pretvoriti u nacionalnog heroja?
Jer problem nije samo u prošlosti.
Problem nastaje onda kada se prošlost počne predstavljati kao uzor.
A historija Balkana nas je već jednom naučila koliko skupo može koštati kada se mržnja, nacionalizam i negiranje tuđe patnje pretvore u državnu, političku ili vjersku ideologiju.
Zato je najvažnije pitanje nakon Mladićeve sahrane upravo ono koje mnogi ne žele čuti:
Da li je ovo samo posljednji čin jedne mračne prošlosti – ili upozorenje da se neke ideje nikada nisu zaista ugasile?
