Nakon što je pitanje jedinstva Islamske zajednice u Sandžaku dobilo novi zamah, sve glasnije se postavlja i pitanje političkog pomirenja među bošnjačkim strankama.
Posebno je zanimljivo što se priča o političkom približavanju pojavljuje u trenutku kada se sve ozbiljnije govori o mogućnosti održavanja parlamentarnih izbora. Sandžak bi se tada mogao naći pred važnom odlukom: nastaviti sa međusobnim političkim nadmetanjem ili pokušati napraviti zajednički front oko pitanja koja nadilaze stranačke interese.
Poruke o mogućnosti zajedničke parlamentarne liste već su stigle iz SDA Sandžaka i SDP-a, dok se od SPP-a još uvijek čeka jasan stav o tome da li bi podržao takav model političkog nastupa.
U javnosti se zbog toga sve češće postavlja pitanje: ako je bilo moguće približavanje unutar Islamske zajednice, zašto ne bi bilo moguće i političko pomirenje?
Jesu li političarima potrebni muslihuni?
Političko pomirenje vjerovatno bi bilo mnogo teže postići bez pritiska javnosti.
U procesu pomirenja unutar Islamske zajednice važnu ulogu imali su ljudi koji nisu bili direktni učesnici ranijih sukoba, ali su imali dovoljno autoriteta da razgovaraju sa različitim stranama.
Sličan model mogao bi biti primijenjen i u politici.
Ugledni ljudi iz Sandžaka, privrednici, akademici, predstavnici dijaspore, ljudi iz vjerskog života i drugi društveno uticajni pojedinci mogli bi pozvati predstavnike različitih političkih opcija za isti sto.
Ne da bi se ukidale stranke.
Ne da bi svi morali misliti isto.
Nego da se pronađe dogovor oko onoga što bi trebalo biti zajednički interes.
Jer političko jedinstvo ne mora značiti i političku istovjetnost.
Jedna lista u Beogradu, utakmica u Sandžaku
Jedna od ideja koja se sve češće može čuti u javnosti jeste da bi bošnjačke stranke mogle imati zajednički nastup na parlamentarnim izborima, dok bi se na lokalnom nivou nastavilo političko takmičenje.
To bi značilo da različite stranke mogu zadržati svoje programe, ideologiju i politički identitet, ali da oko pitanja koja se tiču položaja Bošnjaka u državnim institucijama, infrastrukture, regionalnog razvoja, prava manjina i odnosa sa državom pokušaju nastupati zajednički.
Takav model ne bi ukinuo demokratiju niti političku konkurenciju.
Naprotiv, stranke bi se na lokalnom nivou mogle takmičiti projektima, rezultatima i idejama – bez uvreda, ličnih napada i međusobnog ponižavanja.
Matematička korist je jedno, politika drugo
Zagovornici zajedničkog nastupa smatraju da bi koncentracija glasova mogla povećati političku težinu Sandžaka u Beogradu.
Ipak, svaku procjenu o mogućem broju poslaničkih mandata treba posmatrati kao političku procjenu, a ne kao siguran izborni ishod. Konačan rezultat zavisio bi od izlaznosti, broja osvojenih glasova, izborne metode i raspodjele glasova.
Suština je u tome da bi zajednički nastup mogao smanjiti rasipanje glasova i omogućiti veću koncentraciju političke podrške.
Ali upravo tu počinje najteži dio priče.
Jer nije dovoljno samo izračunati koliko bi mandata zajednička lista mogla osvojiti.
Potrebno je dogovoriti ko bi je predvodio, kako bi bile raspoređene kandidatske liste, kako bi se dijelila odgovornost i, prije svega, šta bi bio zajednički politički program.
Sada se čeka stav SPP-a
U ovom trenutku posebno je važno pitanje kakav će stav zauzeti SPP.
Poruke o mogućnosti jedinstvenog parlamentarnog nastupa već su došle iz SDA i SDP-a, dok se od SPP-a očekuje da se izjasni o tome vidi li prostor za takav dogovor.
Ukoliko bi sve tri velike bošnjačke političke opcije pronašle zajednički minimum, otvorila bi se mogućnost potpuno nove političke situacije u Sandžaku.
Ukoliko do dogovora ne dođe, svaka stranka mogla bi nastaviti svojim putem, što bi značilo nastavak političkog nadmetanja i različitih izbornih strategija.
Zato je prerano govoriti o bilo kakvom konačnom političkom dogovoru.
Za sada postoje poruke o mogućem približavanju i ideja o zajedničkom nastupu, ali tek će razgovori pokazati postoji li stvarna spremnost svih strana na kompromis.
Može li se ponoviti ono što se dogodilo u Islamskoj zajednici?
Možda je upravo ovo najveće pitanje.
Ako su nakon godina podjela različite strane unutar Islamske zajednice uspjele pronaći put prema jedinstvu, razumljivo je što građani pitaju zašto sličan proces ne bi bio moguć i u politici.
Jedinstvo, međutim, ne mora značiti nestanak različitih političkih stavova.
Moguće je imati različite stranke, različite programe i različite kandidate, a istovremeno imati dogovor o pitanjima od zajedničkog interesa.
Takav model bi, ako bi do njega došlo, zahtijevao spremnost svih strana na kompromis.
Ko će interes zajednice staviti ispred stranačkog interesa?
Na kraju, pitanje više nije samo da li je zajednička lista moguća.
Pitanje je da li su politički lideri spremni na nju.
Građani mogu tražiti pomirenje, privrednici mogu izvršiti pritisak, dijaspora može apelovati, a ugledni pojedinci mogu posredovati.
Ali konačnu odluku moraju donijeti političke stranke.
Ako SDA, SDP i SPP pronađu zajednički minimum – jedinstven nastup prema Beogradu, zaštitu nacionalnih i građanskih interesa, ravnomjeran razvoj Sandžaka i fer političko takmičenje na lokalnom nivou – to bi mogao biti značajan politički trenutak.
Ako dogovor izostane, političko nadmetanje će se nastaviti.
Jedinstvo Islamske zajednice pokazalo je da pomirenje nije nemoguće.
Sada ostaje da se vidi može li se slična spremnost pronaći i na političkoj sceni.
Jer političko jedinstvo ne znači da svi moraju misliti isto.
Ponekad znači samo da, uprkos razlikama, postoji dovoljno mudrosti da se oko najvažnijih pitanja pronađe zajednički interes.
