Dova iz Kardifa, suze u Americi: Priča o navijačima Bosne i Hercegovine koja je dirnula svijet
Svjetsko prvenstvo u Sjedinjenim Američkim Državama donijelo je Bosni i Hercegovini mnogo više od fudbala. Donijelo je susrete nakon decenija razdvojenosti, zastave koje su ponovo zavijorile među ljudima rasutim širom svijeta i emocije koje je teško opisati riječima.
Na tribinama stadiona u Torontu i New Yorku hiljade navijača Bosne i Hercegovine pretvorile su utakmice Zmajeva u pravo nacionalno okupljanje. Pjevale su se patriotske pjesme, vijorile zastave, grlili se ljudi koji se nikada ranije nisu upoznali, a povezivala ih je ista ljubav prema zemlji njihovog porijekla.
Za mnoge od njih ovo nije običan sportski događaj. Većina navijača koji danas bodre reprezentaciju u Sjevernoj Americi potomci su ljudi koji su tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bili prisiljeni napustiti svoje domove. Mnogi su rođeni daleko od Sarajeva, Tuzle, Mostara, Bihaća ili Srebrenice, ali su odrastali uz priče o domovini koju nikada nisu zaboravili.
Zato su scene sa Mundijala mnogo više od navijanja. To su trenuci u kojima jedna rasuta generacija ponovo osjeća zajedništvo i pripadnost.
Posebnu simboliku nosi i činjenica da su brojni reprezentativci prošli sličan životni put. Mnogi su rođeni ili odrasli u dijaspori, daleko od Bosne i Hercegovine, ali su odlučili da nose njen grb i predstavljaju zemlju svojih roditelja na najvećoj svjetskoj fudbalskoj pozornici.
Iako je težak poraz od Švicarske pogodio navijače, malo ko vjeruje da rezultat vjerno oslikava odnos snaga na terenu. Umjesto razočarenja, među navijačima i dalje vlada uvjerenje da reprezentacija ima kvalitet da savlada Katar i izbori plasman u nokaut fazu takmičenja.
Međutim, među svim fotografijama koje su obilježile put Bosne i Hercegovine posljednjih godina, jedna i dalje zauzima posebno mjesto u srcima navijača.
To je fotografija starijeg navijača iz Kardifa, čovjeka koji je tokom dramatične utakmice protiv Velsa sklopljenih ruku učio dovu za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. U trenucima kada su svi strepili, on se okrenuo vjeri i molitvi. Na kraju su Zmajevi prošli dalje nakon izvođenja penala, a fotografija je postala simbol nade, vjere i ljubavi prema domovini.
Danas, dok desetine hiljada Bosanaca i Hercegovaca pune stadione u Americi, mnogi se s osmijehom prisjećaju upravo tog trenutka.
Kažu da reprezentacija ima talent, ima srce, ima podršku kakvu rijetko koja selekcija može dobiti daleko od svoje zemlje. Ima navijače koji su prešli hiljade kilometara da bi bili uz svoje Zmajeve.
A ako joj nešto još treba za novi veliki podvig, onda je to možda samo još jedna iskrena dova djeda iz Kardifa.
Jer ponekad se najveće pobjede ne rađaju samo na terenu, nego i u srcima ljudi koji nikada nisu prestali vjerovati u Bosnu i Hercegovinu.
