CETANOVIĆE, SJENICA – Dok mnoga sandžačka sela ostaju pusta, priča Bahtijara i Latife Dacić svjedoči o drugačijem izboru – povratku. Nakon više od četiri decenije provedenih u Švicarskoj, odlučili su da se vrate u rodni kraj, u selo Cetanoviće nadomak Sjenice, gdje su nekada živjeli prije odlaska „trbuhom za kruhom“.
„Kad smo se uzeli, bio je težak život. Bila je velika nemaština, nije se imalo ništa. Sve je bilo teško, ali smo bili mladi i držali se zajedno“, prisjeća se domaćin.
Život u tuđini
Borba za egzistenciju odvela ih je u Švicarsku, gdje su radili najteže poslove, bez radnog vremena i odmora. „Radilo se mnogo. Sve sam radio – čistio, nosio, šta god treba. Ovdje je lakše, ali tamo se živjelo samo od rada. Mladost mi je tamo ostala“, kaže Bahtijar, koji je dio radnog vijeka proveo i kao invalid rada.
Iako i dalje imaju pravo boravka u Švicarskoj i djecu koja tamo žive i rade, povratak u Sandžak bio je svjesna odluka. „Tamo nema našeg naroda, nema naših običaja. Djeca rade po cijeli dan, noću spavaju. Mi bismo bili sami – i danju i noću. Ovdje, makar ima komšija, ima razgovora, ima života.“
Selo nekad i sad
Njihovo selo danas je gotovo pusto. Nekada puno omladine i djece, sada broji tek nekoliko domaćinstava. „Ostali su samo stari. Mladih nema. Kuće su prazne. Nekad je naroda bilo mnogo, sad se sve ugasilo.“
Vrijednosti zajedništva
U razgovoru se prisjećaju vremena kada je, uprkos nemaštini, bilo više složnosti među ljudima. „Danas imamo svega više nego ikad, ali ljudi nisu bolji. Nekad, kad nismo imali šta obući ni pojesti, bili smo složniji. Sad ima svega, ali smo ljubomorni jedni na druge.“
Govore i o vremenu u kojem se brzo živi i brzo umire, o saobraćaju, bolestima i vijestima koje svakodnevno nose tragedije. „Ne daj Bože nikome. Danas i mladi umiru. Gine narod u saobraćaju, ne znaš ni kako.“
Spokoj povratka
Uprkos svemu, Dacići smatraju da su donijeli ispravnu odluku. „Ovdje je ljepše. Ovdje nam je bolje. Ovdje smo svoji.“
Njihova priča je svjedočanstvo da povratak, iako rijedak, može donijeti mir i osjećaj pripadnosti – vrijednosti koje ni decenije rada u inostranstvu ne mogu nadomjestiti.













