S tunelima u funkciji odbrane susrećemo se od davnina. Bivali su važnim sredstvom u borbi protiv opsada u srednjem vijeku. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, kao i u Vijetnamskom ratu, tuneli također igraju važnu ulogu. Kopani su i u Berlinu u doba Hladnog rata, a koriste se i danas u pojasu Gaze. Ipak, Sarajevski tunel, od ideje i realizacije pa do funkcije, po mnogo je čemu jedinstven objekt ove vrste.
Vjetrovi koji su najavljivali zimu otpuhat će s prvim jesenskim kišama nade Sarajlija kako će rat već 1992. godine biti zaustavljen vojnom intervencijom. U gradu bez gotovo ijednog stakla, u mraku, bez ičega, prva sarajevska zima donosila je sa sobom potpunu neizvjesnost. Bez snabdijevanja oružjem, municijom i hranom, daljnja odbrana činila se nemogućom. Uobičajeni odgovor Sarajlija na pitanje: „Šta ima“ bio je: “Nema ništa” i tada je vrlo precizno opisivao stvarnu sliku stanja u gradu. Neprestani i sve intenzivniji napadi neprijatelja iziskivali su i veću potrebu za oružjem i municijom. U Sarajevu je nije bilo. Ono što se preko aerodromske piste pod velikim rizikom moglo unijeti u grad nije bilo dovoljno. Linije odbrane pružale su se oko cijelog grada. Deblokada nije bila izvodiva. Dva pokušaja (Zmaj 92 i Jug 92) da se grad deblokira i sarajevski borci spoje s jedinicama s vanjske strane prstena opsade spriječio je neprijatelj. Branioci su pružali hrabar otpor, ali s nedovoljno oružja i često sa svega po nekoliko metaka u puškama nisu bili sposobni za ozbiljnije ofanzivno djelovanje.
Čija god ideja da je bila – bila je dobra
Efikasnije i sigurnije snabdijevanje grada bilo je ključno. Kao jedna od mogućnosti za rješenje problema opskrbe i uspostavljanja neophodnog protoka ljudi, javlja se ideja o gradnji tunela ispod piste sarajevskog aerodroma. S obzirom na to da se i danas vode dosta žestoke debate o tome čija je bila ideja o gradnji tunela, citirao bih generala Armije Bosne i Hercegovine Rasima Delića, koji je jedne prilikom izjavio: “Čija god ideja da je bila – bila je dobra.”
Ipak, jedno se ime u svakoj od tih priča ne može preskočiti – Rašid Zorlak. Bio je zamjenik komandanta za logistiku Prvog korpusa. Kao vjerovatno i mnogim drugima, ideja o tunelu sinula mu je prilikom pretrčavanja piste kada se našao izložen žestokoj vatri. Za razliku od drugih, koji su se možda više teoretski bavili ovom idejom, on je odmah stupio u akciju.
Nedavno je publicirao i knjigu Tunel i još ponešto, u kojoj, koristeći brojne do tada neviđene dokumente, detaljno opisuje slijed događaja koji su doveli do izgradnje tunela. Već u decembru 1992. godine formiran je stručni tim. Na osnovu izvještaja koji je taj tim pripremio, sektor logistike Komande Prvog korpusa sačinio je naređenje kojim su određuje da se na osnovu prikupljenih podataka izradi glavni projekt komunikacije D-B. Objekt D‑B (Dobrinja – Butmir) to će ime zadržati sve vrijeme opsade.
Realizacija je započela odmah. Naređenje napisano 22. decembra 1992. godine potpisao je Rašid Zorlak i to je prvi pisani trag koji svjedoči o konkretiziranju ideje o tunelu.
Svaki je početak kopanja tunela težak
Dio stručnog tima došao je već 6. januara 1993. godine na Dobrinju, naselje koje graniči s aerodromskom pistom. Izvršeno je izviđanje lokaliteta. U pratnji predstavnika Pete motorizovane brigade locirani su objekti na Dobrinji i Butmiru kao geodetske stanice za određivanje osnovne trase. Na dvjema kućama, na suprotnim stranama, zakucani su ekseri. Pomoću njih su geometri, koji se nikad nisu sreli niti poznavali, definirali projektnu osu objekta D-B koristeći se geodetskim instrumentima. Kako bi izbjegli da budu otkriveni, u projektiranu osovinu ušli su s boka pod uglom od 45 stepeni. Dogovoreno je da se tunel počne kopati istovremeno s dobrinjske i butmirske strane. Aktivnosti su obavljane u strogoj tajnosti, što je usporavalo realizaciju.
Komandant Prvog korpusa Armije Bosne i Hercegovine Mustafa Hajrulahović Talijan 12. januara 1993. godine naređuje komandantima Pete motorizovane brigade na Dobrinji i Četvrte motorizovane brigade u Hrasnici da ekspertnom timu pruže stručnu, materijalnu i pomoć u ljudstvu. U cilju zaštite tajnosti zadatka nije pisalo o čemu je riječ. U prvom je periodu svega nekoliko ljudi bilo upoznato s cijelom idejom.
Nakon što je osigurano ljudstvo, 29. januara 1993. godine prvih šest radnika započinje kopanje. Radovi na butmirskoj strani tunela počeli su 15. maja 1993. godine.
Izgradnju tunela pratile su velike poteškoće. Teren je bio izrazito težak. Nedostajao je materijal koji se koristio za podgradu tunela. Cijeli prostor bio je konstantno izložen djelovanju neprijateljske artiljerije i drugog oružja. Kopanje se obavljalo bez mehanizacije i pod svijećama. Povremeno se činilo da se sve urotilo protiv gradnje, ali se nije odustajalo. Pristupna tranšeja dugačka 85 metara prokopavana je četrdeset i pet dana. Kada je zbog slabog kvaliteta ugrađenog materijala došlo do urušavanja dijelova tunela u dužini od sedam metara, bilo je svima jasno da se nešto mora promijeniti u načinu rada.
Četnici, UNPROFOR, blato i podzemne vode
U isto je vrijeme neuspješno okončan i treći pokušaj deblokade Sarajeva. Izgradnja tunela činila se kao posljednja slamčica spasa, i to ne samo za Sarajevo već za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Odnosi s HVO-om pogoršali su se radikalno prerastajući u otvoreni oružani sukob. Fizičko povezivanje Sarajeva sa slobodnim teritorijama pod kontrolom Armije RBiH bilo je od presudnog značaja. U takvim je uvjetima projekt izgradnje tunela napokon dobio novi oblik. U realizaciji su konačno angažirane sve strukture vojnih i civilnih vlasti, uključujući i predsjednika Republike. U skladu s novom organizacijom rada, 26. marta 1993. godine nastavljeno je prokopavanje s dobrinjske strane, a od 23. aprila 1993. godine i s butmirske.
Radovi su se obavljali 24 sata dnevno (tri smjene). S butmirske strane za nosivu konstrukciju tunela koristilo se drvo, a s dobrinjske željezo. Radilo se i dalje samo s krampama, lopatama, macolama, a kolica su korištena za izvlačenje zemlje. Kako neprijatelj ne bi primijetio izvlačenje velikih količina zemlje, pakirana je u vreće koje su se koristile za zaštitu drugih objekata. Najteži poslovi obavljali su se uglavnom pod okriljem noći. Blato i podzemne vode zadavali su velike probleme kopačima. Instalirane su pumpe koje su neprestano izbacivale vodu kroz otvore postavljene uz žičanu ogradu aerodroma na ničijoj zemlji. S obiju strana bilo je angažirano tristotinjak ljudi. Iz dana u dan, iz sata u sat, metar po metar, svakim zamahom krampe, ekipe kopača s Dobrinje i Butmira približavale su se jedna drugoj. Svake bi večeri kopači povremeno osluškivali u želji da začuju udarce krampi s druge strane.
Posljedica šireg angažmana na izgradnji bila je i ta da je za prokopavanje tunela uskoro saznao i neprijatelj. Iako nisu znali tačnu lokaciju, granatiranja su intenzivirana po zoni izvođenja radova. Sumnjalo se kako neprijatelj “pravi novi tunel s ciljem presijecanja našeg tunela”. Iako se radilo o neprovjerenoj informaciji, prijetnja o gradnji neprijateljskog tunela bila je prisutna sve vrijeme. Agresor je također vršio pritisak na UNPROFOR da spriječi kopanje tunela pa su ovi u nekoliko navrata prekopavali prostor uz pistu kako bi zaustavili izgradnju. Prvi ambasador Republike Francuske u Bosni i Hercegovini tvrdio je da mu je potapanje tunela predlagao jedan britanski general, vjerujući da je takva akcija dijelom mandata UN-a u Bosni i Hercegovini!?
Pored svih teškoća, najveći strah kod ljudi koji su radili na prokopavanju tunela bio je od mogućeg promašaja tunelske putanje. Zbog toga su kroz zemlju probijane šipke od armature kako bi geometri primili signal da li su došli u nivo projektirane ose.
Bilo je 20 sati i 50 minuta, 30. jula 1993. godine
Saznanje je neprijateljske strane o prokopavanju tunela vjerovatno značajno utjecalo i na ofanzivu koja će u tom periodu uslijediti. Cilj je bio presjeći putne komunikacije preko Igmana. Time bi se Sarajevo našlo u duplom obruču. Ofanziva je započela 10. juna 1993. godine, a intenzivirala se 9. jula. Neprijateljske snage pod komandom Ratka Mladića napredovale su iz smjera Trnova i Hadžića ka Igmanu. Helikopterskim desantom u drugoj polovini jula osvajaju vrh Bjelašnice. Strateški pojas Igmana bio je pred padom. Ovim je agresor nastojao stvoriti i bolju poziciju na mirovnim pregovorima koji su se istovremeno vodili u Ženevi. Kako bi onemogućio vojnu pomoć iz Sarajeva, agresor je vršio i žestoke napade na grad. Bez mogućnosti manevriranja ljudstvom, bez veze glavnog grada sa slobodnom teritorijom, činilo se da dolazi kraj otporu.
Bilo je to potpuno jasno i kopačima tunela. Radili su danonoćno. Znali su da su u pitanju sati i minute. Napokon, i jedni i drugi kopači začuli su glasove onih drugih! Snažnim udarcima krampi s obiju strana pala je zemljana zavjesa između opsjednutog grada i slobodnog svijeta. Bilo je 20 sati i 50 minuta, 30. jula 1993. godine. U jednom od najkritičnijih trenutaka odbrane u komandu Armije stiže vijest: “Tunel je probijen i u funkciji je.” Samo sat poslije, kroz tunel iz smjera grada prolaze prve jedinice upućene kao pojačanje braniocima Igmana. U narednim danima kroz tunel prolazi sve veći broj vojnika. Zahvaljujući njima, agresorski je napad usporen, a pod prijetnjom zračnih udara NATO snaga 13. augusta 1993. godine neprijatelj pristaje na potpisivanje primirja te se povlači s Igmana i Bjelašnice.
Kroz tunel u Sarajevo počinje stizati svježi zrak slobode. Napokon je u rukama branioca kakva-takva kontrola nad ulaskom neophodne municije, oružja i hrane kao i mogućnost prebacivanja vojnih jedinica u grad i izvan njega. Opasnost da će Sarajevo biti ugušeno omčom koju mu je neprijatelj stezao oko vrata otklonjena je napokon trajno. Od grada smrti postalo je Sarajevo grad preživljavanja!
Bez obzira na mračnu stranu tunela ozrcaljenu u kasnijim švercerskim i ratnoprofiterskim “poduhvatima” pojedinaca i grupa, sarajevski tunel s pravom danas nosi ime – Tunel spasa. Unatoč svemu, to je jedan od najznačajnijih spomenika u cjelokupnoj više od 500 godina dugoj historiji Sarajeva.