Kada je 1967. godine Izrael izvršio vojnu ofanzivu u Šestodnevnom ratu, tadašnja Jugoslavija, predvođena Josipom Brozom Titom, odlučno je reagovala. Kao lider Pokreta nesvrstanih, Tito je označio Izrael kao agresora i prekinuo diplomatske odnose, pozivajući i druge zemlje da učine isto A B. Taj potez nije bio samo politički, već i moralni čin solidarnosti s narodima koji su trpjeli okupaciju.
Danas, Srbija vodi drugačiju politiku. Održava bliske odnose s Izraelom, uključujući i vojno-tehničku saradnju. Izvještaji o izvozu oružja u Izrael, naročito u kontekstu aktuelnih sukoba i optužbi za kršenje ljudskih prava, izazivaju zabrinutost među građanima koji se sjećaju drugačijih principa iz prošlosti.
Posebno je osjetljivo pitanje prisustva bošnjačkih ministara u vladi koja se hvali takvom saradnjom. Za mnoge, to predstavlja moralni paradoks: kako predstavnici naroda koji je preživio genocid mogu biti dio struktura koje podržavaju režime optužene za slične zločine? Iako politička realnost često zahtijeva pragmatizam, ovakve situacije otvaraju prostor za legitimnu kritiku i poziv na dosljednost u vrijednostima.
