Usred prostranih i vjetrovitih pašnjaka Gornje Pešteri, smjestilo se selo Braćak, jedno od rijetkih mjesta koja i dalje čuvaju duh stočarske tradicije, uprkos izazovima modernog vremena. Među rijetkima koji nisu napustili ovaj kraj je Senad Ćosović, domaćin koji je svoj život posvetio ovčarstvu i prirodi, ostajući dosljedan naslijeđu svojih predaka.
Život između tradicije i borbe za opstanak
„Navikli smo na ovakav život. Nije lako, ali je lijepo. Ovdje je priroda čista, Bogom data za stočarstvo,“ kaže Senad, dok pogledom obuhvata pašnjake na kojima čuva svoje stado. Braćak je nekada bilo selo sa nekoliko hiljada ovaca—danas ih ima jedva 300-400, a Senad trenutno drži oko 200 grla.
Stočarstvo kao borba
Bez državnih subvencija i otkupa mlijeka od strane mljekare „Zornić“, vjerovatno bi Pešterska visoravan ostala bez stočara. „Subvencije spašavaju stočarstvo. Da njih nema, ovdje ne bi ostala ni ovca ni krava,“ ističe Senad, dodajući da su Zornići „pošteno i na vrijeme“ prepoznali značaj otkupa mlijeka za održivost sela.
Problemi koji guše sela
Iako kraj obiluje prirodnim resursima pogodnim za stočarstvo, infrastruktura ostaje najveći problem. Loši putevi, odlazak mladih i nedostatak ulaganja najviše ugrožavaju opstanak sela. „Da se povežu ova sela sa Pazarem, preko Jaruta do Leskove, možda bi omladina ostajala. Ovako, sve ode,“ govori Senad, svjestan da bez podrške države stočarstvo teško može opstati na duže staze.
Rad, istrajnost i vezanost za ognjište
Ipak, Senad ne kuka. Svakog jutra ustaje u pet, sa sinovima izmjenjuje čuvanje stada, ne odustajući od svog načina života. Nikada nije išao u inostranstvo—sve je postigao svojim radom, na svome ognjištu. Ima kuće i u Braćaku i u Novom Pazaru, ali ostaje vezan za selo, svjestan da tamo pripada.
Njegova priča nije samo priča jednog stočara—ona je slika borbe svih onih koji žele očuvati tradicionalni način života u vremenima kada modernizacija briše sela sa karte. Senad Ćosović i dalje vjeruje u svoje pašnjake, u svoju stoku i u budućnost Pešteri, iako je zna da bez sistemske podrške država, putevi ruralnih zajednica ostaju nesigurni.
Šta misliš, da li bi ovakve priče mogle probuditi veći interes za zaštitu sela i stočarske tradicije?
