Ono što je bitno za bošnjačku politiku u ovom trenutku jeste da propituje ono “ali” bez obzira na evroatlantske garancije, da širi prostor razumijevanja onoga što može značiti “mali Schengen”. Primjerice, imamo informaciju da jedna od glavnih dilema nije ona da li ući ili ne, nego kako izaći ako za to bude potrebe. Što ako postanemo zatočenici Dodikove ruke u Predsjedništvu i slično?

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

Dođe nam kakiti kada pred izbore vidimo da bivši Avazovi novinari osnivaju nove medije. Ovih je dana to Sead Numanović, koji je stoljećima u stopu pratio Fahrudina Radončića. Naravno, ne odričemo mogućnost da je Numanović promijenio strujnu fazu, od zavisnog u nezavisnu, ali moramo primijetiti modele koji se ponavljaju do mjere gdje teško možemo govoriti o slučajnostima. Naprimjer, 2014. godine primjećujemo početak Radončićeve strategije medijskih jataka, a 2018. godine postoji trag koji upućuje da je lider SBB-a indirektno povezan s više medija registriranih po inostranstvu preko kojih je vršen politički pritisak, s nakanom stvaranja dojma da postoji opći konsenzus usmjeren protiv SDA. 2020. godine “afera respiratori” pokreće se preko bivših Avazovihnovinara “od povjerenja”. Baš kao što je to bio slučaj 2014. godine, odjednom se bivši Avazovijurišnici u javnosti prezentiraju kao ugroženi novinari koje režim sprečava u obavljanju društvenokorisnog posla razotkrivanja korupcije u društvu. Ponavlja se model fabrikacije ugroženosti koji se inicijalno legalizira na jednoj sarajevskoj privatnoj televiziji.

Pritom moramo primijetiti da je Numanović, ipak, doktor medijskih nauka, za razliku od ostalih avazovaca koji sveudilj dunjaluka osnivaju SBB satelite i medijske kolonije. Stavovi Numanovića mogu upućivati da se radi medij desnog usmjerenja, jačeg patriotskog naboja s neskrivenom namjerom da se politika promatra s bošnjačkih pozicija. Budući da takav pristup nije prirođen Radončiću, nemalo nas je iznenadilo ovo skretanje udesno njegovog dojučerašnjeg top medijskog menadžera. Primjerice, ako Stavizrekne da je “mali Schengen” ustvari “Velika Srbija”, novogovor bivših avazovaca upozorit će da je to priprema za novi genocid. Da bi se dalo utemeljenje ovakvom uglu gledanja na aktuelne događaje u regiji, na privatnoj sarajevskoj televiziji Numanovića se promovira kao posjednika adresara svih važnijih stranih dužnosnika s kojima je on, eto, u stalnom kontaktu. Numanović naprosto zna šta se događa, sugerira se.

U isto vrijeme na privatnoj sarajevskoj televiziji pojavljuje se najomiljeniji Radončićev vanjskopolitički analitičar imenom Janusz Bugajski. I on će reći da Srbi pripremaju rat i napad na Bosnu. Riječ je o inicijativi “mali Schengen”, koju Radončić podržava bezuvjetno i bezrezervno, dakle dijametralno suprotstavljen svojim nekadašnjim bliskim medijskim operativcima. I to bode u oči, ali ne kao neka opasnost nego više kao intrigantna zagonetka, sudoku, križaljka koju bismo voljeli proniknuti. Rješenje ove zagonetke ukazuje da će Radončić s pozicije svojih mainstream medija prozivati SDA da je protiv regionalnih inicijativa (što nije tačno), posebice član Predsjedništva Džaferović, optužujući za radikalizam i srodnost nekom muslimanskom bratstvu koje kao udruženje građana nije registrirano u BiH.

S druge strane će novootkriveni bošnjački suverenisti, pod vodstvom Numanovićeve udarne grupe, nasrnuti na SDA ako potpišu ulazak u “mali Schengen” s tezom da su prodali Bosnu, da su dogovorili podjelu, pristali na findžan-državu, da je Bakir Izetbegović izdao amanet svog oca, da je SDA veleizdajnički projekt usmjeren protiv bosanske državnosti. Možda je ovaj zapis suvišno trošenje papira, ali čini se da je riječ o klasičnoj predizbornoj mišolovci. No, nju pripremaju miševi pa je klopka komična konstrukcija. Jer mačka se ne može uhvatiti u mišolovku. Naime, SDA i njeno liderstvo jeste mačka. Nije tigar, nije pantera, ali jeste mačka.

“Mali Schengen” trebao bi ponuditi isto ono što nam je nudila CEFTA i sve druge inicijative za regionalno povezivanje koje za sada nisu uspjele. Međutim, ove inicijative ne samo da su još uvijek aktivne nego su, za razliku od one malošengenske, bile jasno pozicionirane kao dio evropskog puta BiH. Sada problem vidimo u tome da je inicijativu ponudila Srbija i da pritom uopće ne skriva svoju ambiciju ispunjavanja vlažnog sna o “Srbima svi i svuda”. Ni albanski premijer ovih dana nije skrivao ambiciju da legalno ukine granicu između Albanije i Kosova, što je naknadno korigirao, rekavši da to podrazumijeva i otvorenu granicu između Kosova i Srbije.

Predsjednik Džaferović u isto je vrijeme posjetio Albaniju, što vidimo kao nužni preduvjet za bilo kakvo usuglašavanje stavova. Hrvatska politika u isto je vrijeme počela otvoreno pokazivati zabrinutost u vezi s “malim Schengenom”, što indicira da im nikako ne odgovora da Srbija zauzima vodeću ulogu u regiji. Bošnjacima u BiH, s druge strane, nije pametno da Hrvata nema u inicijativi, jer bh. tronožac ne može stajati ako jedne noge na njemu nema. Makedonski lider Zaev, nažalost, još uvijek nije posve osvijestio da bi mogla uskoro postati i ona južna ako postoji Sjeverna Makedonija. Srbija pritom postaje Amerika na Balkanu, poručuje bez zadrške srpska elita nakon što su otkrili do sada nepoznate ljubavi prema Amerikancima.

No, mi znamo da to nije tako jer Srbija ne umije biti Amerika, ne umije biti ni Evropa jer jednostavno u sebi ne pokazuje nikakav potencijal za proklamiranje evropskih vrijednosti. Vučić ima drugačiju ambiciju, on bi rado da Srbija postane Izrael na Balkanu. Dakle, Bošnjaci bi u toj nekoj novoj realnosti mogli biti svedeni na enklave u kojoj bi Krajina bila Gaza, a Sarajevski, Zenički i Tuzlanski kanton Zapadna obala.

Što je babi milo, to joj se i snilo.

Da pitate hrvatskog predsjednika Milanovića, koji se ovih dana izgubio u bespućima Facebook zbiljnosti i posvađao s cijelim dunjalukom, on bi vjerovatno rekao da je “mali Schengen = big shit”. Možda Milanović zna, kao i mnogi drugi, da se “mali Schengen” počeo promovirati na jednoj regionalnoj konferenciji u Sloveniji i da ga je tamo strastveno promovirao jaki srpski industrijski lobi u Sloveniji. Već tada ga je podržao Lagumdžija, kao lobista, ali pitamo se čiji i ima li tu kakvih para?

Ono što je bitno za bošnjačku politiku u ovom trenutku jeste da propituje ono “ali” bez obzira na evroatlantske garancije, da širi prostor razumijevanja onoga što može značiti “mali Schengen”. Primjerice, imamo informaciju da jedna od glavnih dilema nije ona da li ući ili ne, nego kako izaći ako za to bude potrebe. Što ako postanemo zatočenici Dodikove ruke u Predsjedništvu i slično?

To ukazuje da je mačka još uvijek mačka, a da miševi i dalje pokušavaju grickati, da su im klopke providne. A, bez mačke, miševi bi kolo vodili.